Kad Mate Rimac u istoj rečenici kaže da je Bugatti bio “gubitaš”, ali da to više nije, a zatim nakon nekoliko sati povuče vlastitu pobjedničku objavu s društvenih mreža, jedino razumno pitanje glasi: što se u međuvremenu dogodilo?
Rimac tvrdi da je Bugatti Rimac u 2025. ostvario 379 milijuna eura prihoda i 114,5 milijuna eura dobiti, bez ijednog eura državnih potpora. Na papiru to izgleda kao priča iz udžbenika – spektakularni zaokret od “gubitaša” do profitne mašine, i to u trenutku kad Porsche izlazi iz vlasničke strukture i javnost špekulira da “napušta Rimca”.
Impresivne brojke, ali s premalo odgovora
Problem nije u tome što su brojke dobre, nego u tome što su – nedostatne. I to ne po iznosu, nego po kvaliteti informacija. Sam Rimac naglašava da je riječ o nekonsolidiranim podacima. Drugim riječima, vidimo samo jedan izrezak, a ne cijelu sliku grupe. U kompleksnim međunarodnim sustavima dobit i troškovi lako se “premještaju” između povezanih društava. Bez konsolidiranog izvještaja ne znamo koliko je ta dobit rezultat stvarne tržišne snage, a koliko posljedica interne optimizacije.
Na to upozoravaju i profesori s kojima je razgovarao ugledni portal Teleskop: ključni nedostatak je struktura prihoda. Ne znamo koliko dolazi iz prodaje automobila, koliko iz tehnologije, licenci, zajedničkih pothvata ili internih transakcija. Ako najveći dio profita generira realna prodaja na globalnom tržištu, priča je doista impresivna. Ali ako je riječ o “prelijevanju” unutar ekosustava Rimčevih tvrtki, onda su ti rezultati kratkoročno lijepi, ali dugoročno neuvjerljivi.
Povučena objava otvara više pitanja nego kritičari
Rimac se, s pravom, žali na površno čitanje podataka iz Fina kad je riječ o međunarodnim kompanijama. No u istom dahu nudi vlastiti “preview” koji je jednako tako – površan. Ima puno velikih brojki, ali premalo objašnjenja. Troškovi osoblja ispadaju niski u odnosu na prihode, a da ne znamo gdje su onda ostali troškovi “parkirani”. U takvom kontekstu povlačenje objave s društvenih mreža ne djeluje kao strateški potez, nego kao panika pred pitanjima koja će neminovno doći.
Javnost u Hrvatskoj opravdano sumnja u velike poslovne priče, jer je prečesto gledala kako se blještave prezentacije raspadaju kad stigne prva ozbiljna revizija. Kad netko tvrdi da je “gubitaš” preko noći postao zlatna koka, dužan je ponuditi više od jedne tablice i samouvjerenog statusa. Pogotovo ako paralelno kruži informacija da mu je to jedina tvrtka koja je prošle godine poslovala s dobiti.
Rimac je odlučio odgovoriti kritičarima ironičnim “ali, ali, ali… Bugatti je gubitaš”, ali je pritom otvorio puno ozbiljnije pitanje: može li se od javnosti očekivati povjerenje bez potpune i jasne slike poslovanja ili će se i ova priča svesti na još jedan kratak, nestalan post – koji nestane čim postane nezgodan?
