Anthony Bourdain, nenadmašni gastropustolov iz iznimno gledanog serijala No Reservations, ponovno se reprizira na Hrvatskoj televiziji. Nakon svojeg prvog televizijskog pohoda po Hrvatskoj, u emisiji posvećenoj Istri i sjevernoj Dalmaciji, sada već gotovo prije punog desetljeća, vraća se opet na naše male ekrane. Ponovno ćemo moći gledati sjajne gastro putopise, nažalost pokojnog Anthonyja Bourdaina, koji si je oduzeo život prije nekoliko godina.
Njegovi gastro putopisi bili su vrhunski, a oni iz Hrvatske bili su „the best“.
Kad je Anthony Bourdain prije osam godina oduzeo sebi život, otišao je čovjek koji je bolje od mnogih domaćih političara razumio stvarni potencijal Hrvatske. U jednoj epizodi serijala No Reservations učinio je za naš imidž više nego vojska savjetnika, agencija i strategija. I to uz pomoć tanjura, čaše i jedne rečenice koja nas još uvijek progoni: Hrvatska je „fucking dobro mjesto pod suncem“.
Ta epizoda iz Istre i sjeverne Dalmacije, sa Borisom Šuljićem na Pagu i Alenom Bibićem u Skradinu, koji također, nažalost, više nije s nama, bila je ogledalo u koje nismo željeli do kraja pogledati. Dok se on oduševljavao vinima, sirom, janjetinom i krajolikom, nama je servirao neugodan podsjetnik: živimo u zemlji u kojoj se objektivno malo zarađuje, ali se – ako imaš sreće i malo hrabrosti – može živjeti odlično.
Bourdainov raj i naša svakodnevica
Bourdain je u Boškincu vidio ono što mi često zaboravljamo: spoj tradicije i suvremenosti koji ne glumi luksuz, nego ga gradi iz kamena, zemlje i strasti. Janjetina u jedanaest varijanti, skromna otočka kuhinja podignuta na razinu fine dininga, vina koja se bez kompleksa uspoređuju s Bordeauxom. Njegovo oduševljenje nije bilo turistički slogan, nego ozbiljna kritika našeg vječnog kompleksa manje vrijednosti.
Dok nama treba konzultant iz Europske unije da nam objasni što imamo, Bourdaina su morali nagovarati američki uvoznici vina da uopće dođe. Država koja godišnje troši milijune na „brendiranje“ nije uspjela ono što su uspjeli pojedinci poput Šuljića, Bibića, Gretića ili Pellizera – pokazati da se u Hrvatskoj može stvarati vrhunska priča bez oslanjanja na stranačku knjižicu i subvencije.
Zemlja koja ne zna naplatiti ono što ima
Posebno je bolna njegova rečenica da je ovo zemlja u kojoj ima nevjerojatno puno dobre hrane i vina, a ne treba ti previše novca da bi to doživio. To zvuči romantično kad dolazi iz usta putujućeg hedonista, ali za lokalnog konobara, kuhara ili sezonskog radnika to je često gola realnost: radiš previše za premalo, da bi netko drugi prodao priču o raju na zemlji.
U tome se i lomi kontrast: Hrvatska kao kulisa Bourdainova ushićenja i Hrvatska kao država iz koje ljudi odlaze jer ne vide perspektivu. On je u Novaljskom polju vidio terroir, mi u istom kadru vidimo prazne kuće i manjak radne snage. On je doživio Boškinac kao oazu, mi znamo da je to iznimka, a ne pravilo.
Možda je upravo zato njegova epizoda o Hrvatskoj ostala tako snažna. Ne zato što nam je prvi rekao da imamo fantastičnu hranu i vino, nego zato što je strancu bilo lakše izgovoriti ono što mi ne želimo priznati: da je ovo „fucking dobro mjesto za život“, ali ne zahvaljujući sustavu, nego usprkos njemu. A to je kompliment i optužnica u istoj rečenici.
