Kad trinaestogodišnjak u tadašnjem Vjesniku preda crtež BMW-a 3 Coupé i hladno izjavi da će jednog dana dizajnirati automobile za BMW, odrasli se najčešće samo nasmiješe. Kod Domagoja Đukeca to nije bila dječja maštarija, nego početak jedne od najvećih karijera u svjetskom autodizajnu.
Taj je crtež osvojio tek šesto mjesto na natječaju Auto kluba. Ispred njega bio je i tada anonimni Robert Lešnik iz Maribora, danas šef dizajna u Mercedesu. Prvo je mjesto osvojila Sarajka koja će kasnije postati neurokirurginja, a ne dizajnerica. I tu je prva lekcija Đukecove priče: rang-lista u jednim novinama nije presuda za cijeli život.
Od dječjeg natječaja do prestižnog studija
Dok su se drugi pitali što bi htjeli biti, Domagoj je već u tinejdžerskim godinama opsjedao studente na prestižnom sveučilištu u Pforzheimu, tražio savjete i uvjeravao sam sebe da je autodizajn njegov jedini poziv. S petnaest je ondje doveo oca, ostavio ga u gostionici preko puta fakulteta i satima „napadao” vrata buduće struke. Ne zvuči glamurozno, ali upravo tako izgleda stvarna, a ne instagram-verzija uspjeha.
Kasnije će, logično, studirati upravo u Pforzheimu. Zajedno s Lešnikom kreće s periferije svjetskog autobiznisa – iz Slovenije i Hrvatske – prema središtu industrije. U profesionalni život ulazi preko Volkswagena, ali ključna etapa je Citroën: devet godina u Parizu, od C4 Coupéa, preko C5 i konceptnog Hypnosa do statusa jednog od glavnih autora nove francuske dizajnerske hrabrosti.
BMW, Rolls-Royce i hrvatski genij u srcu industrije
U trenutku kad se činilo da je logično odmah prihvatiti ponudu BMW-a, Đukec bira sporiji, ali promišljeniji put. Kao mlad dizajner u bavarskom mastodontu vjerojatno bi izgorio, u Citroënu se kalio u vatri. Tek kad je imao što ponuditi, prelazi u Minhen. Danas potpisuje ključne projekte – od BMW serije 2 Active Tourer, preko luksuzne serije 7 i osmice do futurističkog koncepta Next. I sada, nakon Citroëna i BMW-a, taj Hrvat međimursko-bodulskih korijena preuzima jednu od najprestižnijih uloga u industriji – kormilo dizajna u Rolls-Royceu, simbolu ekstremnog automobilskog luksuza.
To više nije priča o sretnom slučaju ni o „talentu iz provincije” koji je imao dobar dan na natječaju. Đukec otvoreno kaže: talent je samo ulaznica, sve ostalo su radne navike. I tu se sadržaj njegove karijere izravno sudara s mentalitetom zemlje iz koje potječe. U društvu koje još uvijek vjeruje u kumovske prečace i brze eskivacije, njegova je biografija hladan tuš: ništa se ne može preskočiti, sve se mora odraditi.
Možemo se tješiti da je otišao „van” i da to s nama nema veze, ali to je upravo razlog zašto je ova priča hrvatska tema. Domagoj Đukec pokazuje da se i iz male države, koja vlastite talente često tretira kao potrošnu robu, može stići do samog vrha svjetske industrije – pod uvjetom da ambicija traje dulje od jednog natječaja i jedne naslovnice.
