Kada danas vozite preko Pelješkog mosta, lako je zaboraviti da je sve to moglo završiti kao još jedan tipičan infrastrukturni promašaj – skup, neinspirativan i bez pravog smisla za prostor. Umjesto toga, Hrvatska je dobila rijetku iznimku: most koji je istodobno funkcionalan, lijep i duboko povezan s krajolikom. I to zahvaljujući Slovencu, inženjeru Marjanu Pipenbaheru.
Pipenbaher mirno podsjeća na nešto što se u ovoj regiji prečesto zaboravlja – da velika infrastruktura treba imati priču. Dok su “Zagrepčani”, kako kaže, nudili klasičan gredni most s nizom oslonaca u moru, on je odbio ideju da se Pelješkom pristupi šablonski. Gledao je brežuljke, piramidalne oblike, liniju pejzaža. Drugim riječima, prvo je slušao prostor, a tek onda crtao.
Most koji ne dominira, nego sluša krajolik
Pipenbaher otvoreno govori kako je mogao nastati sasvim drukčiji most – ogroman, s dva golema pilona i rasponom od gotovo 600 metara, konstrukcija koja bi dominirala nad Pelješkim kanalom. To je logika koja je često prevladavala u domaćim projektima: što veće, što agresivnije, što upadljivije. A onda, naravno, nastupi kriza pa shvatimo da nitko zapravo nije znao koliko sve to košta.
Umjesto toga, on bira suprotan put: most koji je “podređen prostoru”, kako kaže. Natjecati se s takvim pejzažem smatra besmislenim. I kad danas govori da je Pelješki most “legao” u krajolik, gotovo zvuči kao da opisuje živo biće, a ne konstrukciju od čelika i betona. To je razina promišljanja koja se u hrvatskoj infrastrukturi rijetko vidi – ovdje smo navikli da se prostor sili, a ne poštuje.
Mostovi kao lijek protiv odsječenosti
Pipenbaher podsjeća na suštinu: mostovi nisu samo skraćenje puta, nego borba protiv odsječenosti. Sela na Pelješcu koja su nekad imala tisuće stanovnika danas su svedena na par stotina ljudi. Nekad su vina s tih obronaka putovala do Beča, danas jedva izlaze iz lokalnih pričuvnih podruma. Kada kaže da su mostovi “svetiji od hramova” i da u njima “nema ničeg zla”, zaziva onu Andrićevu misao koju smo prečesto pretvorili u frazu, a premalo u praksu.
Pelješki most je, dakle, rijedak slučaj u kojem su se spojili inženjerska preciznost, osjećaj za prostor i konkretna promjena života ljudi. Hrvatska je napokon kopnom spojila vlastiti jug, ali je to učinila tek kad je poslušala čovjeka koji je rekao: most mora imati priču. Paradoksalno, trebao nam je Slovenac da nas podsjeti koliko je opasno, i infrastrukturno i politički, živjeti odsječen od samog sebe.
Da je više takvih mostova – i doslovnih i metaforičkih – možda bismo rjeđe gledali napuštena sela, a češće promišljene projekte koji traju dulje od jednog mandata i jedne kampanje.
