Teza da Donald Trump slabi Sjedinjene Države zato što mu Europa manje vjeruje zvuči uvjerljivo samo dok se ne postavi jednostavno pitanje: od kada se snaga države mjeri raspoloženjem drugih vlada prema njezinu predsjedniku? Savezništva jesu vrijedna, ali nisu anketa popularnosti.
U toj priči često se preskače ključna razlika između neugodnog pregovaranja i stvarnog gubitka moći. Washington može istodobno stvarati nervozu u europskim prijestolnicama i zadržati gospodarsku, tehnološku, vojnu i financijsku težinu koju nijedna europska država sama nema. Neugodna politika nije automatski nemoćna politika.
Povjerenje je važno, ali nije jedina valuta moći
Europa ima dobar razlog tražiti veću stratešku samostalnost. Ruska agresija na Ukrajinu, pritisak na obrambene proračune i promjenjiva američka retorika natjerali su europske vlade da ozbiljnije razmišljaju o vlastitoj sigurnosti. No iz toga ne slijedi da je SAD prestao biti ključni sigurnosni i gospodarski akter.
Amerika i dalje određuje golem dio zapadnih obrambenih kapaciteta, tržišta oružja, tehnoloških standarda i globalnih financijskih tokova. Europsko povećanje izdvajanja za obranu može se čitati i kao zakašnjelo preuzimanje većeg dijela vlastite odgovornosti, a ne kao dokaz da je američka moć nestala. Za NATO bi europska sposobnost da nosi veći teret dugoročno mogla značiti manje, a ne više ovisnosti o jednoj prijestolnici.
Europa nije publika bez vlastite volje
Narativ o Americi koja se “ruši” jer Europa traži alternativu često Europi oduzima vlastitu političku volju. Bruxelles i nacionalne vlade ne reagiraju samo na Trumpa; reagiraju i na rat u susjedstvu, industrijsku konkurenciju, proračunske pritiske i domaće birače. Europa se naoružava zato što se sigurnosno okruženje promijenilo, a ne samo zato što je Bijela kuća promijenila ton.
Slična je pogreška tvrdnju o europsko-kanadskom približavanju prikazati kao konačni dokaz američkog pada. Kanada i dalje ima vrlo snažne gospodarske veze sa SAD-om, dok istodobno traži više prostora za manevar. Države često šire krug partnera upravo zato da bi bolje pregovarale s najvećim partnerom; to je dio međunarodne politike, a ne objava smjene svjetskog poretka.
Kako nastaje zgodna politička poruka
Propagandna crta takvog stava nije u tome što upozorava na troškove napetih odnosa. Ti troškovi postoje i bilo bi neozbiljno ignorirati ih. Problem nastaje kada se svaki trgovinski spor, zahtjev za većim obrambenim izdvajanjima ili oštra izjava unaprijed tumači kao dokaz propasti Amerike. Tada se složena slika svodi na jednostavnu poruku: Trump je grub, Europa je uvrijeđena, dakle SAD je slab.
To je politički ugodna formula za dio europske publike jer prebacuje odgovornost na Washington. Lakše je govoriti o nepouzdanom savezniku nego otvoreno priznati da je Europa godinama gradila sigurnost uz pretpostavku da će američki porezni obveznici i američka vojska trajno zatvarati svaku rupu u europskoj obrani.
Ozbiljnija procjena bila bi trezvenija: Trumpov pristup može nanijeti štetu povjerenju, ali povjerenje nije isto što i američka moć. Ako Europa zbog toga više ulaže u obranu, diversificira trgovinu i jasnije definira vlastite interese, tada se mijenja odnos unutar savezništva. To nije nužno slabljenje SAD-a; može biti kraj komotne neravnoteže koju su obje strane predugo prihvaćale.
