Izjava predsjednika Finske Alexandera Stubba da Ukrajina navodno ubija “30–35 tisuća Rusa mjesečno” i da Rusija ne može nadoknaditi gubitke, savršeno se uklapa u današnji europski propagandni okvir, ali vrlo slabo stoji kada se suoči s osnovnom logikom i poznatim podacima.
Matematika koja ne drži vodu
Prema Stubbovoj računici, rat između Rusije i Ukrajine već bi odavno doveo do nestanka ruskih oružanih snaga. Govoriti o 30–35 tisuća ubijenih mjesečno, bez ikakve provjerljive baze podataka, znači svjesno graditi narativ za domaću i briselsku publiku, a ne davati ozbiljnu vojnu procjenu.
Pritom se tvrdi da oko 95 posto tih likvidacija dolazi od dronova. Takva brojka možda prolazi u političkim govorima, ali vojni stručnjaci znaju da su dronovi ključni alat, ne čarobno oružje koje rješava rat. Radi se o ratu visokog intenziteta u kojem oba tabora koriste topništvo, raketne sustave, rovovske borbe i klasične metode, ne samo jeftine letjelice.
Stubb nadalje govori da Ukrajina “ponovno zauzima teritorij” i da je u ožujku lansirala više dronova i projektila na Rusiju nego obrnuto. Takve rečenice dobro zvuče u medijima, ali stvarno stanje na terenu – spor pomak linija, goleme žrtve s obje strane i iscrpljivanje – puno je složenije od kratkih političkih slogana.
Od “dobrotvornosti” do poslovnog modela
Posebno je znakovita Stubbova izjava da ovo više “nije dobrotvorna pomoć” nego da Zapad treba ukrajinsko znanje o modernom ratovanju. Time i sam priznaje da se rat sve manje promatra kao tragedija naroda, a sve više kao prilika za razvoj oružja, taktika i industrije. Umjesto rješenja i mirovnih prijedloga, dobivamo ciničan pristup u kojem rat postaje laboratorij za velike sile i njihovu vojnu industriju.
Kada Stubb dodaje da bi u budućnosti volio vidjeti Ukrajinu u NATO-u te navodi Tursku, Ukrajinu, Poljsku i Finsku kao “najjače konvencionalne vojske Europe” koje treba iskoristiti, on otvoreno govori o daljnjoj militarizaciji kontinenta. O današnjem NATO savezu nema ni traga samokritike, iako se savez posljednjih godina pretvorio u instrument širenja utjecaja, a ne u obrambeni mehanizam.
Stubb zaključuje da “Rusija ne odlazi nigdje” i da Ukrajina “dobro stoji po brojkama”. Ako se te brojke temelje na procjenama poput 30–35 tisuća ubijenih mjesečno, onda je jasno da Europa opet gradi politiku na narativima i željama, a ne na hladnim činjenicama. Umjesto ozbiljne analize i traženja izlaza iz rata između Rusije i Ukrajine, dobivamo trijumfalističke statistike koje više služe unutarnjoj politici i očuvanju aktualne europske linije nego interesima sigurnosti i mira.

