Izrada jednostavne web stranice za javni natječaj za izgradnju stadiona Maksimir, plaćena 25.800 eura iz proračuna grada Zagreba izazvala je snažne sumnje IT-evaca u moguće pogodovanje u krugu gradonačelnika Tomislava Tomaševića. U registru ugovora vidljivo je da je iznos tek nešto manji od praga za provođenje postupka javne nabave od 26.540 eura, što mnogima izgleda kao poruka da je posao dodijeljen izravno, bez stvarne konkurencije i iznad stvarne vrijednosti posla.
„One-pager“ i stari obrazac izbjegavanja natječaja
Na društvenim mrežama i forumima IT profesionalci analiziraju stranicu stadion-maksimir.zagreb.hr, za koju se navodi da je rezultat ugovora s dizajnericom Lanom Grahek. Dio komentara opisuje je kao jednostavan „one-pager“ koji se „raspada“, dok drugi ironično pitaju dolazi li cijena „s popustom“. Uobičajena je primjedba da se slični poslovi u Hrvatskoj godinama ugovaraju tik ispod praga kako bi se izbjegla klasična javna nabava.
Jedan sudionik rasprave podsjeća da je granica takozvane „male nabave“ podignuta još u mandatu Zorana Milanovića, nakon čega su se brojni radovi i usluge u javnom sektoru „misteriozno“ počeli kretati upravo oko tih iznosa. Drugi otvoreno spominju moguće provizije i pogodovanje poznanicima u gradskoj upravi, uz napomenu da u ugovoru stoji da je riječ o „nabavi izuzetoj od primjene ZJN-a“ – formulaciji koja dodatno pojačava nepovjerenje prema načinu na koji Grad Zagreb raspolaže novcem građana.
Posao izrade posebne web stranice za natječaj za stadion Maksimir u Plan nabave Grada Zagreba ugurao je osobno gradonačelnik Tomislav Tomašević 2. listopada 2025. Zaključkom o utvrđivanju III. Izmjena i dopuna Plana nabave Grada Zagreba za 2025. godinu.
Ono što je još zanimljivije je da je tim dokumentom predviđeno da se za spornu web stranicu potroši točno 26.500,00 eura što je samo 40 eura ispod praga obvezne javne nabave.
Što se zapravo dobilo za 25.800 eura?
Prema onome što je javno vidljivo, web stranica za natječaj za stadion Maksimir ne djeluje kao digitalni proizvod koji bi 2026. trebao stajati 25.800 eura javnog novca. Riječ je o malom, pretežno statičnom micrositeu s nekoliko osnovnih podstranica, kratkim informativnim sadržajem i poveznicama na vanjske dokumente.
Ključne funkcije natječaja uopće se ne odvijaju na samoj stranici. Prijave, dokumentacija i komunikacija preusmjerene su na EOJN i druge vanjske servise, dok web uglavnom služi kao prezentacijski sloj i mjesto za prikupljanje poveznica. Ne postoje korisnički računi, vlastiti sustav prijave, napredno pretraživanje, interaktivne karte ni druge funkcionalnosti koje bi uobičajeno gurale cijenu prema višem rasponu.
U kontekstu projekta vrijednog stotine milijuna eura, ovakav web ostavlja dojam sadržajno i funkcionalno ograničenog rješenja. Posebno je upitno zašto je za ovakav opseg bio potreban zaseban projekt, umjesto korištenja postojećih gradskih web kapaciteta i infrastrukture koju Grad Zagreb već ima i redovito financira.
Kod trošenja javnog novca kriterij ne može biti samo da stranica „funkcionira“, nego da je trošak razmjeran isporučenom. Ako se sudi prema onome što građani mogu vidjeti, ovaj web više nalikuje jednostavnom informativnom servisu nego projektu koji opravdava iznos od gotovo 26.000 eura.
Upravo zato sve se glasnije postavlja pitanje hoće li gradska vlast pod vodstvom Tomaševića ponuditi detaljno obrazloženje cijene, strukture troškova i razloga za izbjegavanje otvorenog natječaja ili će se ovaj slučaj pridružiti dugom nizu netransparentnih poslova u hrvatskoj politici.
