Najopasniji trenutak za vlast nije kad izbije skandal, nego kad povjeruje da se i otrov može administrativno preimenovati u nesporazum. Upravo to sada gledamo: umjesto da javnosti ponudi čiste činjenice, jasnu odgovornost i mjerljiv plan sanacije, premijer Andrej Plenković okuplja tijelo koje bi trebalo pomoći u „ispravnoj interpretaciji” alarmantnih nalaza o trovanju ličkog tla i podzemnih voda.
Tu je tezu teško uljepšati: kad Vlada na ekološku aferu odgovori tajnim savjetom za tumačenje onoga što su već utvrdili ovlašteni vještaci, ona ne štiti javnost nego pokušava kontrolirati dojam. A to je politički instinkt briselskog birokrata u najgorem izdanju — ne priznati promašaj, nego ga proceduralno obraditi dok ne izgubi oštrinu.
Kad vlast želi prevoditelje za crno na bijelo
Vlada je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici osnovala „Znanstveni savjet za sanaciju otpada u Gospiću”, ali sastav, imena članova i točan dnevni red drži u tajnosti. Savjetom će predsjedati rektor zagrebačkog Sveučilišta Stjepan Lakušić, zamjenik će mu biti Krunoslav Capak, a premijer tvrdi da je cilj „jasnije tumačenje javnosti svih aspekata” i „istinita procjena i analiza” koja bi pridonijela „smirenijoj i potpunijoj javnoj raspravi”. Već u toj formulaciji sadržan je cijeli problem: kao da javnost nije uznemirena zbog nalaza, nego zbog toga što ih je pogrešno pročitala.
Plenković se prošlog tjedna otvoreno žalio na to što USKOK objavljuje dokumente „bez da ih itko tumači”, tvrdeći da se tako stvara pogrešna percepcija o ugroženosti prirode i ruši ugled ličkih poljoprivrednika. To je već prvi ozbiljan znak zamjene teza. Nije posao države da traži medijski prihvatljiv prijevod nalaza nego da odgovori na njihov sadržaj. Kad premijeru smeta što se vještačenja čitaju doslovno, on zapravo poručuje da mu smeta sama doslovnost činjenica.
A činjenice su dovoljno tvrde da ne trebaju političke simultane prevoditelje. Na divljem odlagalištu u Divoselu kod Gospića vještačenje Instituta za vode „Josip Juraj Strossmayer” utvrdilo je da podzemna voda neposredno ispod otpada nosi 89 posto ukupno otkrivene plastike, dok je uzvodno potpuno čista. Nizvodno je izmjereno 737 mikrograma stiropora po litri, pronađen je i teflon iz skupine PFAS, a vještaci su rijeku Liku izričito naveli kao pripadajuće vodno tijelo. U bivšem kamenolomu u Benkovačkom Selu nalaz Geotehničkog fakulteta govori o najmanje 6427 tona raznog otpada s povišenim razinama bakra, olova, cinka i pokretnog antimona, uz mikroplastiku koju vjetar već raznosi po okolici.
Što tu, zapravo, treba „reinterpretirati”? Da 89 posto nije baš 89 posto? Da je uzvodno „potpuno čista” voda zapravo semantički problem? Da teflon i mikroplastika postaju manje zabrinjavajući ako ih javnosti izgovori dovoljno umirujući panel? Ironija nije u tome što je vlast angažirala struku; ironija je u tome što struku angažira tek kad treba ublažiti političku posljedicu onoga što je druga struka već zapisala.
Tajnost savjeta kao priznanje slabosti
Druga važna prosudba još je neugodnija za Vladu. Kad tijelo osnovano radi „potpunijeg informiranja javnosti” skriva vlastiti sastav i dnevni red, ono unaprijed potkopava vjerodostojnost koju bi trebalo graditi. Tajnost ovdje nije tehnička sitnica nego politička poruka: ne traži se povjerenje u postupak, nego poslušnost prema autoritetu. A to je posebno loše u aferi koja je već otvorila pitanje nezakonitog zakapanja oko 37.000 tona smeća iz Italije i Slovenije preko tvrtke Tipos Resurs, uz istragu protiv Jerka Kostelca, dugogodišnjeg HDZ-ova kadra koji je izdavao sporne dozvole.
Drugim riječima, ovo nije kriza nastala zato što javnost „preburno reagira”, nego zato što je sustav dopustio da problem naraste do USKOK-ove istrage, masovnih prosvjeda i hitnog angažmana cementara Holcim i Nexe nakon što je odustala Tabak grupa zbog pobune građana Zaprešića. Deseci tisuća ljudi na prosvjedu „Hodaj za Liku” nisu izašli na ulicu zato što im je nedostajao „znanstveni i stručni pristup”, kako kaže premijer. Izašli su zato što im je dosta vlasti koja se sjeti transparentnosti tek kad joj rejting HDZ-a padne na najnižu razinu u protekle dvije godine.
U tom smislu Capak i Lakušić ovdje nisu glavni problem, nego dekor ozbiljnosti za politički manevar. Možda će njihov rad biti stručan i dobronamjeran; granicu toga iz dostavljenih činjenica ne treba prelaziti. Ali namjera Vlade vidi se iz onoga što sama govori. Nije rekla: pogriješili smo, sustav je zakazao, evo odgovornosti i rokova. Rekla je da javnosti treba „tumačenje”. Kao da je hrvatski problem višak razumijevanja, a ne višak mulja, plastike i opasnog otpada.
Plenković bi se napokon morao pomiriti s jednostavnom, gotovo ponižavajuće običnom istinom: neki se promašaji ne mogu spinati. Kad nalazi govore sami za sebe, ne pomaže savjet, ne pomaže proceduralna magla, ne pomaže uvrijeđenost zbog „percepcije”. Tada se mora izaći pred ljude i primiti udarac kao čovjek, a ne kao briselski birokrat najgore vrste koji vjeruje da je svaka katastrofa samo loše iskomuniciran dokument.
