Rat između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana, privremeno zaustavljen dvotjednim primirjem, prerastao je iz vojnog sukoba u otvoreni izazov globalnom financijskom poretku. U središtu pozornosti našao se Hormuški tjesnac, ključna pomorska arterija za oko petinu svjetskih isporuka nafte i ukapljenog plina, ali sada i poligon za slabljenje hegemonije američkog dolara.
Pod režimom svojevrsne naplatne kućice koji provodi Teheran, komercijalni brodovi u tjesnacu počeli su plaćati tranzitne pristojbe u kineskom juanu. Prema pomorskoj publikaciji Lloyd’s List, najmanje dva broda izvršila su takva plaćanja do 25. ožujka, a Ministarstvo trgovine Kine neizravno je potvrdilo te navode. Iransko veleposlanstvo u Zimbabweu dodatno je poručilo da je vrijeme da se u globalnu trgovinu naftom uvede „petrojuan”.
Energetska suradnja i zaobilaženje sankcija
Za Iran i Kinu korištenje juana predstavlja dvostruku dobit: omogućuje zaobilaženje američkih sankcija vezanih uz dolar i pojeftinjuje trgovinu. Dvije zemlje od 2021. povezuje 25-godišnje „strateško partnerstvo”, a Kina kupuje više od 80 posto iranskog izvoza nafte, uglavnom uz popuste i, prema analitičarima, pretežno u juanima. Zauzvrat Iran uvozi kineske strojeve, elektroničku opremu, kemikalije i industrijske komponente, pa je trgovinska razmjena uglavnom uravnotežena.
Ekonomist Kenneth Rogoff s Harvarda ističe da Teheran ovim potezom „gura prst u oko” SAD-u, ali i ozbiljno gradi sustav koji ga štiti od financijskih pritisaka. Profesor međunarodnih odnosa Bulent Gokay naglašava da Iran dobro razumije važnost američke financijske dominacije i petrodolara, dok se potezi Pekinga uklapaju u viziju „multipolarnog financijskog svijeta”.
Ograničenja ‘petrojuana’ i spora erozija dolara
Unatoč simbolici Hormuškog tjesnaca, put juana prema statusu globalne valute dug je i neizvjestan. Za razliku od dolara, juan nije potpuno konvertibilan zbog stroge kontrole kapitala u Kini, a politički nadzor nad financijskim institucijama izaziva nepovjerenje velikih ulagača. Prema podacima MMF-a, dolar i dalje čini oko 57 posto svjetskih deviznih rezervi, dok juan drži tek oko 2 posto i sudjeluje u manje od 4 posto prekogranične trgovine.
Ekonomistica Alicia Garcia-Herrero upozorava da plaćanje u juanima u Hormuškom tjesnacu neće „dedolarizirati” svijet, ali postupno normalizira alternativne tokove u energetskom sektoru. Stručnjak Dan Steinbock očekuje „postupnu eroziju, a ne naglu zamjenu” dolara, dok Hosuk Lee-Makiyama podsjeća da je Kina, za razliku od Europe i Japana, jedina u stanju opskrbiti naftne države gotovo svim industrijskim proizvodima.
Prema Rogoffu, konačan učinak ovisit će o ishodu rata: ako Iran i Kina ojačaju svoje pozicije, više će zemalja tražiti zaštitu od američkih financijskih sankcija i postupno se odmicati od dolara. U suprotnom, uspjeh SAD-a u „defangiranju” iranskog režima mogao bi barem privremeno produljiti razdoblje dolarske hegemonije.
