Ne postoji majka u Hrvatskoj koja može roditi toliko djece koliko ih ova vlast, kad odrastu, uspije otjerati preko granice. U posljednjih deset godina mandata Andreja Plenkovića otišlo je oko 450 tisuća ljudi. To je grad po grad, županija po županija ispražnjena zbog nepravde, nepotizma, korupcije i negativne selekcije. I onda se isti taj Plenković hvali „rekordno niskom nezaposlenošću“ – jer su se ljudi sami izbrisali iz statistike odlaskom.
Na sve to nadovezuje se groteskni paradoks: oni koji su morali otići godišnje šalju oko pet milijardi eura doznaka natrag u Hrvatsku. Tim se novcem održava socijalni mir i produljuje politički život upravo onih koji su ih potjerali. Doslovno financiraju svoje izgonitelje.
Demografski inženjering i beton bez ljudi
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je više Hrvata u inozemstvu nego u domovini. Dok domaći odlaze, vlast širom otvara vrata masovnoj imigraciji i mirno promatra kako se zemlja tiho mijenja. To nije slučajnost, to je svjesna politika – prava mala operacija demografskog inženjeringa, zamjene stanovništva uz blagoslov političke elite kojoj je svejedno tko živi ovdje, dokle god oni ostaju na vlasti.
Istodobno niču stanovi, vrtići, ceste, trgovački centri. Gradimo kao da nas je više nego ikad, a ima nas oko milijun manje nego 1990. Za koga se sve to radi? Za mlade obitelji kojih nema ili za uvezenu radnu snagu koja treba održavati iluziju „rasta“? Vlast nudi beton kao dokaz uspjeha, dok se stvarno biće naroda polako raspada.
Korupcija, nesigurnost i strah: portret izgubljene generacije
Prema novim istraživanjima, korupcija je prepoznata kao najveći problem hrvatskog društva. Udio mladih koji vjeruju da postoji korupcija u visokoobrazovnim institucijama porastao je s 48% 2018. na 65% 2024. Samo 5% misli da se to „nikad ne događa“. To je precizan sud o državi u kojoj je veza važnija od znanja.
Već 12 godina pada i zadovoljstvo kvalitetom obrazovnog sustava, osobito među studentima diplomskih i doktorskih studija. Financijska nesigurnost gura mlade prema izlazu: sve je više onih koji ne razmišljaju o kratkom odlasku, nego o boravku u inozemstvu od dvije do deset godina. Životni standard, a ne gola korupcija, formalno je glavni motiv – ali jedno i drugo dio su istog sustava koji ih gura preko granice.
Raste pesimizam, pada povjerenje u medije, policiju, vojsku i gotovo sve institucije. Nijedna nema natpolovično povjerenje mladih. Jača polarizacija, raste strah od rata, ali i strah od prevelikog broja imigranata i izbjeglica. Gotovo 60% mladih vidi emigraciju kvalificirane radne snage kao gorući problem budućnosti, dok gotovo svaki drugi imigraciju doživljava kao značajan problem koji dolazi.
Većina njih i dalje izlazi na izbore kad vjeruje da se nude brza i konkretna rješenja. Oni koji ne izlaze uvjereni su da njihov glas ništa ne mijenja i da se ključne odluke donose negdje drugdje – u zatvorenim krugovima, a ne na biralištima.
U takvoj slici nikakvi savjeti, povjerenstva i strategije „demografske obnove“ ne znače ništa. Dokle god na vlasti ostaju oni koji sustavno razaraju ono malo povjerenja i pravednosti što je preostalo, mladi će i dalje glasati nogama – kartom u jednom smjeru.
