Rat između Sjedinjenih Država i Irana, uz istodobno trošenje zaliha za pomoć drugim državama poput Ukrajine, doveo je do snažnog rasta posla za američke vojne kompanije. Pentagon je naručio oružje i streljivo u vrijednosti od više milijardi dolara kako bi nadoknadio potrošene zalihe, a industrija naoružanja bilježi rekordne narudžbe.
Kompanije poput Lockheed Martina, RTX‑a, Boeinga, General Dynamicsa i Northrop Grummana dobile su stotine milijardi dolara kroz ugovore s Ministarstvom obrane. Samo u razdoblju 2020.–2024. oko 54% vojnog proračuna završilo je kod privatnih izvođača, što je znatan porast u odnosu na devedesete godine.
Rekordni proračun i „zlatna prilika” za industriju
Proračun Pentagona pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa dosegnuo je rekordnih 901 milijardu dolara za 2026. godinu, dok je za 2027. predložen čak 1,5 bilijuna dolara, uz najavu rezova u domaćim socijalnim programima. U taj su iznos uključene desetine milijardi za nove brodove i zrakoplove te 18 milijardi za sustav proturaketne obrane „Golden Dome”.
Ministar obrane Pete Hegseth potvrdio je da je nakon izbijanja rata s Iranom zatraženo dodatnih 200 milijardi dolara, uz komentar da „treba novca da bi se ubijali loši momci”. Izvršni direktor Lockheed Martina Jim Taiclet opisao je sadašnje razdoblje kao „zlatnu priliku” zbog sastava vlasti i njihove spremnosti na povećanje potražnje za vojnim proizvodima.
Veliki zaostaci u narudžbama i europsko tržište
Vodeće američke vojne kompanije imaju goleme zaostatke u narudžbama. RTX je kraj 2025. dočekao sa 107 milijardi dolara obrambenih narudžbi u čekanju, dok je Lockheed Martin prijavio rekordnih 194 milijarde dolara očekivanih poslova. To znači da nove narudžbe stižu brže nego što ih industrija može isporučiti.
Dodatni poticaj dolazi iz Europe, gdje se obrambena potrošnja prema procjenama može približiti 800 milijardi eura do 2030. godine. Ipak, američke kompanije mogle bi se suočiti s ograničenjima zbog novih pravila Europske unije i jačanja domaćih proizvođača, što pokazuje da današnja EU, unatoč velikim ambicijama, često djeluje više kao regulatorni stroj nego kao stvarni strateški akter s jasnom i učinkovitom industrijskom i sigurnosnom politikom.
Istodobno, analiza Centra za strateške i međunarodne studije navodi da je u prvih sedam tjedana rata s Iranom potrošena otprilike polovica najskupljih američkih raketnih zaliha, što otvara pitanje spremnosti za eventualni sukob s Kinom u Pacifiku. Procjenjuje se da će za obnovu zaliha trebati između jedne i četiri godine, što vojnoj industriji jamči stabilan i izdašan posao, ali i potvrđuje koliko je američka sigurnosna politika snažno isprepletena s interesima velikih korporacija.
Iako se u javnosti često naglašava potreba za odvraćanjem protivnika, ovakva razina potrošnje i ovisnosti o privatnim izvođačima otvara i pitanje dugoročne održivosti proračuna te stvarnih motiva za širenje vojnih programa. Posebno je osjetljivo pitanje napada na Iran, gdje se može postaviti i kritičko pitanje je li razmjer vojne akcije bio razmjeran ciljevima ili je dodatno potaknuo spiralu naoružavanja iz koje najviše profitiraju upravo vojni izvođači.
