Što uopće znači izaći na izbore ako znamo da će dio zastupnika, čim uđe u Sabor, postati trgovačka roba? Kakvog smisla ima glasovati za stranku A, B ili C ako će ih Andrej Plenković – ili bilo koji drugi budući premijer – jednostavno kupiti, a mediji i dio pravosuđa to proglašavati političkom vještinom, čak i uspjehom?
To nije politika, to je obesmišljavanje demokracije. A vrlo lako može biti i kazneno djelo. Kazneni zakon je jasan: postoji članak o izbornoj prijevari (čl. 338.), o podmićivanju zastupnika (čl. 339.) i o veleizdaji (čl. 340.). Problem nije u nedostatku zakona, nego u sustavu koji je složen tako da se takva djela gotovo nikada ne dokažu – i još rjeđe kazne.
Mandat je osoban, ali prevara birača je kolektivna
Često se ponavlja mantra da je mandat zastupnika osoban i neotuđiv, a ne stranački. To je ustavna činjenica. No jednako je činjenica da javnost svaki poznati prebjeg doživljava kao tešku izdaju birača. Ljudi nisu glasali za nečiji ego, već za politički program i svjetonazor koji je bio otisnut na listiću.
Primjera je mnogo. Slučaj saborskog zastupnika Sabe iz SDP-a pokazao je da se podmićivanje zastupnika može kazniti – sudovi su tada znali primijeniti čl. 339. Danas, pak, isti sustav djeluje kao da je amnezijom prebrisao sve kasnije političke transfere. Gdje su procesi za sve ove prelaske, od lokalnih „nezavisnih“ do saborskih žetončića, od čakovečkih priča do slučajeva poput Boške Ban, koja iz SDP-a prelazi u poziciju ključne podrške vlasti, uz argument da je za svoj grad izborila tri milijuna eura?
To se lijepo upakira kao briga za lokalnu zajednicu, a zapravo izgleda kao školski primjer političke trgovine. Svaka je prevara kazneno djelo, pa i ova – prevara naroda, odnosno birača.
Era žetončića: od Bandića do Plenkovića
Političku trgovinu u Saboru na industrijsku je razinu digao pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Od jednog je zastupnika izgradio klub od trinaest, ključan za vladu HDZ-a i Andreja Plenkovića. No pravi simbol „žeton“ politike ostaje Tomislav Saucha. Njegov je glas 2017. spasio Plenkovićevu vladu nakon razlaza s Mostom i glasanja o Zdravku Mariću. U trenutku kad je Saucha digao ruku, dio javnosti shvatio je da je volja birača relativan pojam – većina se može složiti i naknadno, za pravu cijenu.
Od tada živimo u eri u kojoj se prelasci s lijevog centra na desno, ili obrnuto, objašnjavaju osobnim razvojem, savješću, pritiskom ili brigom za građane. A u pozadini ostaje jednostavno pitanje: tko je platio i koliko – politički, financijski ili pravosudno?
Bez jasne zabrane i stvarne primjene zakona na ovakve oblike trgovine, hrvatski politički sustav ostaje neozbiljan, a povjerenje u institucije nastavlja padati. Ne zato što građani ne razumiju politiku, nego zato što pred očima gledaju kako se ona pretvara u tržište mandata umjesto da bude izraz njihove volje.
