Operacija Una: dva dana koja su razotkrila cijenu loše pripremljene odluke

Napad pokrenut u završnici rata

U ranim satima 18. rujna 1995. postrojbe Hrvatske vojske pokušale su na više mjesta prijeći Unu i Savu te uspostaviti mostobrane na teritoriju Bosne i Hercegovine pod nadzorom Vojske Republike Srpske. Operacija je dobila ime Una. Pokrenuta je samo nekoliko dana nakon završetka operacije Maestral, u trenutku kada se činilo da je vojna ravnoteža u Bosni i Hercegovini nepovratno promijenjena.

Već 19. rujna napad je zaustavljen, a hrvatske su se postrojbe povukle preko rijeka. Za razliku od Bljeska, Oluje i Maestrala, Operacija Una nije ostvarila zadane ciljeve. Ostala je upamćena po teškim gubicima, improviziranim prijelazima, nedostatnoj pripremi i nizu zapovjednih problema koji su vojnike izložili snažnoj vatri na izrazito nepovoljnom terenu.

Strateški trenutak u rujnu 1995.

Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane tijekom ljeta 1995. nizom su operacija potisnuli srpske snage u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Nakon Oluje i Maestrala otvorio se pravac prema Banjoj Luci, najvećem političkom i vojnom središtu bosanskih Srba. Istodobno je međunarodna diplomacija pojačavala pritisak za završetak rata i pregovore koji će poslije dovesti do Daytonskog sporazuma.

U takvu ozračju pojavila se zamisao o prijelazu rijeka na sjevernoj granici Hrvatske i prodoru prema Prijedoru. Hrvatski povjesničar Davor Marijan navodi da je operacija planirana u Glavnom stožeru 17. rujna, dan prije početka. Kratak rok ostavio je malo vremena za izviđanje, usklađivanje snaga, pripremu prijelaznih sredstava i provjeru mogućnosti izvlačenja.

Dvije osi i velika vodena zapreka

Glavni napor trebao se razvijati preko Une u području Hrvatske Kostajnice, Dvora i Novog Grada, a pomoćni preko Save kod Jasenovca. Cilj je bio probiti obranu Vojske Republike Srpske i stvoriti uvjete za napredovanje prema Prijedoru. U operaciji su sudjelovale snage zagrebačkoga i bjelovarskoga zbornog područja, dijelovi 1. i 2. gardijske brigade, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Hrvatska ratna mornarica.

Rijeke su bile ozbiljna prepreka. Visoki vodostaj, jaka struja, nepovoljna obala i ograničen broj čamaca otežavali su prebacivanje ljudi i oružja. Mostobran na suprotnoj obali vrijedi samo ako ga se može brzo ojačati, opskrbiti streljivom i zaštititi teškim oružjem. Ondje gdje su pješaci uspjeli prijeći, potpora i pojačanja nisu uvijek mogli slijediti istim ritmom.

Borbe na Uni i Savi

Na više prijelaza hrvatske su postrojbe naišle na organiziranu obranu. Vojska Republike Srpske raspolagala je rovovima, vatrenim položajima i dobrim pregledom prilaza rijeci. Čamci i mjesta ukrcaja bili su izloženi minobacačkoj, topničkoj i pješačkoj vatri. Pojedine skupine koje su stigle na drugu obalu našle su se odvojene, bez dovoljno protutenkovskih sredstava i s otežanom vezom prema zapovjedništvu.

Na pomoćnom pravcu preko Save, koji je obrađen u znanstvenom radu o Zbornom području Bjelovar, izvedena su dva pokušaja na četiri lokacije. Na tom je sektoru poginulo pet pripadnika Hrvatske vojske, a 26 ih je ranjeno. Ti se brojevi odnose samo na bjelovarski pravac, ne na cijelu operaciju.

Gubici i odluka o povlačenju

Kako se pokazalo da mostobrani ne mogu biti sigurno prošireni i opskrbljeni, 19. rujna donesena je odluka o prekidu operacije. Povlačenje preko rijeke pod neprijateljskom vatrom bilo je posebno opasno. Dio stradalih poginuo je pri prijelazu i izvlačenju, a dio se utopio.

U službenim komemorativnim podacima Ureda predsjednika Republike navodi se procjena od približno pedeset poginulih i oko 180 ranjenih hrvatskih vojnika. Najteže je stradala 2. gardijska brigada Gromovi, s 26 poginulih i približno stotinu ranjenih. Razlika između ukupnih procjena i podataka od pet poginulih i 26 ranjenih u Marijanovu radu proizlazi iz različitog obuhvata: znanstveni rad na koji se ti brojevi odnose analizira pomoćni pravac Zbornog područja Bjelovar.

Zašto je operacija propala

Najčešće istaknuti problemi bili su kratko vrijeme za pripremu, nedovoljno izviđanje, podcjenjivanje protivnika, slaba usklađenost postrojbi i nedostatak odgovarajuće opreme za forsiranje rijeka. Uspjesi prethodnih mjeseci mogli su stvoriti pretjerano uvjerenje da će se protivnik ponovno brzo povući. Na Uni se dogodilo suprotno: obrana je prepoznala pravce napada i koncentrirala vatru na uska mjesta prijelaza.

Pitanje tko je i na kojoj razini donio konačnu političku i vojnu odluku ostalo je predmet javnih i historiografskih rasprava. Odgovorno pisanje zato mora razlikovati dokumentirane činjenice od kasnijih tvrdnji sudionika. Ono što je pouzdano utvrđeno jest da je plan izrađen neposredno prije napada i da postrojbe nisu imale dovoljno vremena ni sredstava za iznimno zahtjevnu zadaću.

Zapovijedanje pod pritiskom vremena

Forsiranje branjene rijeke ubraja se među najsloženije vojne zadaće. Traži precizno izviđanje obale, inženjerijska sredstva, dimnu i topničku zaštitu, sigurnu vezu, pričuvne prijelaze te unaprijed razrađen plan za ranjenike i povlačenje. Svaki zastoj na vodi pretvara čamce i skupine vojnika na obali u lako uočljive ciljeve. Na Uni i Savi više se tih pretpostavki nije moglo osigurati u vremenu koje je stajalo na raspolaganju.

Terenski zapovjednici morali su istodobno provoditi zapovijed i prilagođavati je uvjetima koji su se brzo pogoršavali. Ondje gdje nije bilo moguće prebaciti teško oružje, pješaštvo na mostobranu ostajalo je bez dovoljne vatrene moći. Veze preko rijeke bile su nesigurne, a evakuacija ranjenika spora. Takva kombinacija povećava gubitke čak i kada pojedine skupine uspiju ostvariti početno iznenađenje.

Operacija zato nije bila samo taktički neuspjeh na nekoliko prijelaza. Ona je pokazala koliko odluka donesena na višoj razini ovisi o stvarnim sposobnostima postrojbi na terenu. Ambiciozan cilj bez vremena, opreme i pouzdanih podataka ne može se pretvoriti u provediv plan pukim izdavanjem zapovijedi.

Kako čitati brojke o gubicima

Brojke koje se navode uz Operaciju Una nisu uvijek jednake jer izvori ne obuhvaćaju iste postrojbe i sektore. Davor Marijan u radu o Zbornom području Bjelovar navodi pet poginulih i 26 ranjenih na pomoćnom pravcu preko Save. Službeni komemorativni pregled Ureda predsjednika govori o približno pedeset poginulih i oko 180 ranjenih u cijeloj operaciji te posebno izdvaja gubitke 2. gardijske brigade.

Ta se dva skupa podataka ne smiju stavljati jedan nasuprot drugome kao da jedan mora biti pogrešan. Prvi je sektorski, a drugi ukupna procjena. Pritom i ukupni broj može ovisiti o tome ubrajaju li se nestali, naknadno preminuli od rana i stradali pri povlačenju. Za povijesni prikaz najpoštenije je navesti izvor i opseg svake brojke umjesto stvaranja lažne preciznosti.

Iza svake brojke stoje pojedinačni životi i obitelji. Zbog toga rasprava o zapovjednoj odgovornosti nije samo tehničko pitanje vojne povijesti. Ona je i pitanje javne obveze da se objasni zašto su ljudi poslani u operaciju i jesu li rizici bili razmjerni pripremi i mogućem cilju.

Sjećanje na poginule bez prikrivanja pogrešaka

Operacija Una zauzima neugodno, ali važno mjesto u hrvatskoj ratnoj povijesti. Poštovanje prema poginulim i ranjenim braniteljima ne zahtijeva prikrivanje propusta; upravo suprotno, ozbiljna analiza pokazuje da hrabrost ljudi na terenu ne može nadomjestiti loše planiranje i nejasno zapovijedanje.

Komemoracije na mjestima prijelaza čuvaju imena stradalih, dok historiografska istraživanja postupno razdvajaju činjenice od ratnih i poslijeratnih interpretacija. Operacija je podsjetnik da se vojni uspjeh ne smije pretpostaviti na temelju prethodnih pobjeda te da politički pritisak i brzina nikada ne mogu zamijeniti pripremu, logistiku i odgovornost prema vojnicima.

Pouka završnice Domovinskoga rata

Neuspjeh na Uni nije promijenio ukupni strateški ishod rata. Snage hrvatske i bošnjačke strane zadržale su inicijativu u zapadnoj Bosni, a pregovori su ubrzo ušli u završnu fazu. Ipak, za obitelji poginulih i postrojbe koje su sudjelovale posljedice su bile trajne.

Danas se Operacija Una mora promatrati istodobno kao dio borbe za okončanje rata i kao primjer granica vojne moći. Njezina vrijednost za povijest nije u stvaranju mita, nego u sposobnosti da se iz neuspjeha izvuku provjerljive pouke o zapovijedanju, pripremi i cijeni odluka donesenih pod pritiskom.