Norveška želi do ljeta 2026. postići dogovor s novom vladom države Mađarske o raspodjeli oko 254 milijuna eura sredstava iz EGP fondova za razdoblje 2021.–2028. Nakon godina zastoja, taj bi aranžman mogao označiti svojevrsni reset odnosa dviju država, ali i novi test odnosa između nacionalne suverenosti i uvjeta koje postavljaju donatori.
Norveški uvjeti: demokracija, prava i neovisne zaklade
Norveška, zajedno s Islandom i Lihtenštajnom, kroz EGP fondove formalno želi smanjiti ekonomske i socijalne razlike u Europi. No uz to se sve snažnije vežu politički uvjeti: jačanje „demokratskih institucija“, „vladavine prava“, „ljudskih prava“ i različitih oblika jednakosti. Norveški dužnosnici otvoreno tvrde da su ti principi u Mađarskoj pod pritiskom, pa sredstva smatraju „potrebnijima nego ikad“.
Dio novca unaprijed je namijenjen civilnom društvu, a njime bi upravljale neovisne zaklade, izvan izravne kontrole države. One bi financirale projekte socijalne uključenosti, regionalnog razvoja i okolišnih inicijativa. Upravo tu se otvara ključno pitanje: tko stvarno odlučuje o prioritetima – izabrana vlast ili mreža organizacija koje odgovaraju donatorima?
Stari sporovi i novi pokušaj dogovora
U prethodnom razdoblju Mađarska uopće nije dobila sredstva iz EGP fondova jer je 2021. došlo do prekida pregovora. Vlada je tada inzistirala da država ima nadzor nad raspodjelom sredstava za civilni sektor, dok su donatorske zemlje tražile potpuno neovisno upravljanje. Zbog izostanka kompromisa, Budimpešta je odustala od oko 75 milijardi forinti (više od 200 milijuna eura).
Mađarska je optuživala Norvešku da financira politički pristrane organizacije, dok je Oslo govorio o pritisku na nevladine udruge. Sada izvješća sugeriraju da je nova mađarska vlast prihvatila ključne elemente okvira donatora, uključujući neovisni nadzor nad civilnim fondovima. Dio programa već je pokrenut, a puni dogovor trebao bi potpisati novi mađarski premijer.
Ako se sporazum zaključi, sredstva će zasigurno pomoći razvojnim projektima u Mađarskoj. No otvoreno ostaje pitanje cijene: u kojoj će mjeri nacionalna politika moći samostalno određivati prioritete, a u kojoj će ih krojiti uvjeti iz inozemstva, pod krinkom pomoći i „europskih vrijednosti“.
