Jeste li pokušali zaustaviti predstečajne nagodbe i podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti iz želje za samopromocijom?
Vjerujem da svi trebamo postupati sukladno vlastitoj savjesti i stajati iza svojih odluka, bez obzira na moguće pozitivne ili negativne posljedice. Mislim da su iz obrazloženja odluka jasno razvidni motivi njihova donošenja, a oni su zaštita ustavnosti i zakonitosti.
Kako ste se i u kojem trenutku odlučili za ocjenu ustavnosti?
Radeći na predmetima predstečajnih nagodbi te proučavajući dostupnu dokumentaciju na WEB-u predstečajne nagodbe, učio sam niz istovjetnih zloupotreba zakona na štetu vjerovnika i državnog proračuna. Odnosno da su dužnici istovremeno postajali sami sebi najveći vjerovnici priznavanjem nepostojećih potraživanja tvrtkama u njihovom vlasništvu, čime su stekli mogućnost da znatno umanje tražbine istinskih vjerovnika.
Ustavni sud je ipak naložio nastavak predstačajnih do konačne odluke, a vi ste ponovno odbili spornu nagodbu. Zašto?
Ustavni sud je sukladno svojim ovlastima ukinuo odluku Trgovačkog suda u Zagrebu o zastajanju s postupkom do ocjene Ustavnog suda o ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o predstečajnoj nagodbi i naložio nastavak postupka. U postupanju po toj odluci, Sud je donio meritornu odluku o prijedlogu za sklapanje nagodbe, ne radi se o ponovnom odbijanju.
Zašto vi smatrate da nije ispunjen cilj nagodbi da se brzo i efikasno dogovore dužnik i onaj komu se duguje na zajedničku korist u kojem svatko gubi po nešto, ali oba preživljavaju i idu dalje za razliku od stečaja?
Temeljni smisao predstečajnih nagodbi je da se dužnik s vjerovnicima dogovori o načinu podmirenja dugova koje ima prema njima, što često nije slučaj, jer se dužnik dogovara sam sa sobom, s obzirom da su njegovi pretežiti vjerovnici tvrtke povezane s njim.
Možete li na primjeru objasniti što mislite?
Uredbom Vlade RH u prosincu 2012. uveden je članak 72.a kojim se jamcima i sudužnicima daje pravo glasa u postupcima predstečajnih nagodbi. Notorna je i općepoznata činjenica da su jamci i sudužnici dužnika isključivo njegove povezane tvrtke. Dakle, dužnik prizna, a FINA rješenjem utvrdi potraživanja, primjerice, u iznosu od 100 miliona kn vjerovnicima za isporučenu robu, banci 100 miliona kn za primljeni kredit, te 7 svojih povezanih tvrtki na ime jamstva za rečeni kredit od 100 miliona kn svakome po 100 miliona kn, odnosno ukupno 700 miliona kn. Utvrđenjem 700 miliona kn potraživanja, koja nisu nastala do otvaranja postupka nagodbe, svojim povezanim tvrtkama dužnik stječe 77,7 posto glasova s kojima otpisuje potraživanja stvarnim vjerovnicima u željenom iznosu.
Mislite li da su Vlada i ministar Linić slučajno pogriješili i stigne li se još sve popraviti?
Temeljni problem Zakona je što nije omogućio Sudu da ukoliko utvrdi da su priznate nepostojeće tražbine, utvrdi stvarne tražbine i pruži mogućnost vjerovnicima da glasaju o prihvaćanju teksta nagodbe bez «umjetnih vjerovnika». Siguran sam da ima dovoljno prostora da se Zakon uskladi s dobrom praksom, ali moramo biti svjesni da će svi koji su započeli postupak biti dovršeni po do tada važećim propisima.
Dakle radi se o više o 4.500 pokrenutih postupaka među kojima su najveće tvrtke. Jeste li zato očekivali žestoki napad ministra Linića koji kaže da se igrate sudbinama 40 tisuća zaposlenih jer vam se ne da suditi?
Uistinu nisam. Nadao sam se će se razmotriti primjedbe Suda te da će se iste nastojati otkloniti čak i prije donošenja odluke Ustavnog suda, s obzirom da je Zakon 2 puta mijenjan Uredbom Vlade RH te da su sve izmjene tog Zakona stupale na snagu odmah, Zakon se mogao izmijeniti u nekoliko dana.
Jeste li na sudu imali ikakvih neugodnosti i kako se prema vama odnose kolege?
Na Trgovačkom sudu u Zagrebu vladaju vrlo korektni odnosi među kolegama. Naravno da postoje razlike u mišljenjima i pravnim stajalištima, ali nemamo običaj nametati osobne stavove jedni drugima. Nisam osjetio nikakve neugodnosti radi svojih odluka u konkretnim predmetima pa tako ni ovih koje su u središtu medijske pozornosti.
Prozvani ste u medijima i neradnikom koji bavi fotografijom i snima djevojke u slobodno vrijeme. Nije li to neobičan hobi za suca?
Vjerujem da se fotografijom bavi barem 1 milijarda ljudi na našoj planeti s obzirom da je prodano nekoliko milijardi fotoaparata. Kako se cijeli život bavim fotografijom, prije 3 godine stekao sam i zanimanje Fotograf raznih tehnika. Nažalost, izgleda da se prikazivanjem običnog hobija na neprimjereni način zapravo željela poslati poruka svim sucima, glave dole, ne gledaj gdje se ne smije.
Kako to da ste jedino Vi zaustavili nagodbe, a vaše kolege ih i dalje puštaju i potvrđuju? Gdje je tu ujednačena pravna praksa i pravna sigurnost.
Svaki sudac je jedini ovlašten donositi odluke u predmetu koji mu je dodijeljen u rad, a svaki predmet je različit i prepun samo njemu svojstvenih činjenica. Ujednačavanje sudske prakse se odvija na višem sudu, odnosno Visokom trgovačkom sudu RH. Kada bi svi suci isto mislili ne bi postojao napredak pravne struke i još bismo imali zakone od prije 2000 godina, s obzirom da bi isti bili proglašeni savršenima.
Neke vaše kolege su rekle.... JAKO MI JE VAŽNO DA PITANJE GLASI OTPRILIKE : Pojedini pravnici su ustvrdili; zakon je zakon i kada je loš, nije na trgovačkim sudovima da utvrđuju neustavnost zakona, utvrđenje zlouporaba je u nadležnosti drugih tijela?
Ne mogu prihvati tu tvrdnju s obzirom da ista nije sukladna Ustavu RH i Zakonu o sudovima koji propisuju da sudovi sude na temelju Ustava, međunarodnih ugovora i zakona koji su usklađeni s pravnom stečevinom EU. Ustavnim zakonom je jasno propisano da kada Sud u konkretnom predmetu utvrdi da je zakon ili njegova pojedina odredba u nesuglasju s Ustavom zastat će s postupkom i podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti.
Jednom kada je nagodba zaključena i sud je potvrdio, ima li uopće mogućnosti revizije? Ima li i jamstava da ta tvrtka neće propasti i isplatiti će preostale dugove. Nakon što rješenje o nagodbi stekne svojstvo pravomoćnosti ono se može pobijati eventualno radi mana volje (prevare, prisile) onih koji su je izglasali, a to je kako sam ranije napomenuo, često sam dužnik.
Zakonom o predstečajnoj nagodbi propisano je da se predstečajna nagodba može pobijati tužbom pod istim pretpostavkama koje su propisane za pobijanje sudske nagodbe? Vjerovnik koji je preglasan teško da može s uspjehom pobijati sklopljenu nagodbu. Naime, za pobijanje sudske nagodbe ni jednim propisom nisu propisane nikakve pretpostavke. Nemam saznanje da je sudska nagodba nakon njezina sklapanja ikada naknadno uspješno pobijena.
Dakle, nakon sklapanja nagodbe, teško da može DORH ili bili tko drugi reagirati, a nema ni sankcija za dužnika ako ne plati i ostatak dugova? Može, ali radi se o dugotrajnom pravnom procesu u kojem bi prvenstveno trebalo utvrditi kaznenu odgovornost odgovornih osoba u tvrtci dužnika. Potraživanja koja su jednom otpisana, ne mogu se ponovno oživjeti.
Ako je vjerovniku otpisano 60 posto potraživanja, a nagodbom je utvrđeno da će mu se 40 posto platiti za 8 godina, po isteku svih rokova vjerovnik ovrhom može «naplatiti» samo tih 40 posto.
Spomenuli se da pravi trošak za državu tek slijedi jer će ostati bez PDV-a, na koji način?
Pretežita većina utvrđenih potraživanja u sebi sadrži PDV, ona se temelje na pravnim poslovima koji mogu biti stvarni ili fiktivni. Ukoliko je fiktivni pravni posao osnažen rješenjem FINE o utvrđenim tražbinama i potom ta tražbina bude ovjerena i pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda kojim se potvrđuje predstečajna nagodba, koja u sebi sadrži potraživanja temeljena na nevaljanim pravnim poslovima, postavlja se pitanje u kojem bi se postupku to potraživanje moglo osporiti, kao i pravo na odbitak ili povrat PDV-a. Moguće je da vjerovnici povezani s dužnikom na temelju fiktivnih pravnih poslova traže povrat višemilijunskih iznosa PDV-a od države.
Ako predstečajne nagodbe ne valjaju, stečajevi traju predugo i skoro sigurna su propast za tvrtke, što je onda rješenje?
Predstečajne nagodbe su dobrodošao institut, ali ih kao i u Sloveniji koja nam je bila uzor pri donošenju tog propisa, u cijelosti treba voditi pred sudovima koji su jedini ovlašteni utvrđivati vjerovnike i njihova potraživanja. Potrebno je zadovoljiti temeljne postavke da sud bude sud, vjerovnici ostanu vjerovnici, a dužnici dužnici. Ako su stečajevi toliko loši postupci, nije jasno zašto je uprava tvrtke TŽV GREDELJ u stopostotnom vlasništvu RH, pokrenula stečajni postupak neposredno prije stupanja na snagu Zakona o predstečajnoj nagodbi, odnosno zašto nije izmijenjen Stečajni zakon da bude kvalitetniji.
Koje su dugoročne posljedice ako se predstečajne nagodbe nastave na ovakav način? Dužnik nakon sklapanja predstečajne nagodbe nastupa na tržištu u znatno povoljnijem položaju od poduzetnika koji ga nije pokrenuo, jer iz moralnih ili drugih razloga uredno podmiruje svoje preuzete obveze i isplaćuje plaće svojim radnicima. Naime, dužniku se većina obveza otpisuje, čime je u znatno povoljnijoj tržišnoj poziciji od ostalih poduzetnika. Nameće se pitanje kako će poduzetnik, kojemu je nekoliko dužnika pokrenulo postupak nagodbe u kojima mu se otpisuje 60 posto potraživanja, a ostatak otplaćuje na rok od 8 ili više godina, podmiriti svoje preuzete obveze i isplatiti plaće radnicima.
Naposljetku, nameće se pitanje zašto bi itko platio dugovanje svojem vjerovniku kada može pokrenuti postupak predstečajne nagodbe i otpisati većinu potraživanja.
