Kapitulacija Quebeca 1759.: pet dana koji su prelomili borbu za Novu Francusku

Grad se predao pet dana nakon odlučujuće bitke

Quebec, prijestolnica Nove Francuske, kapitulirao je 18. rujna 1759., pet dana nakon što su Britanci porazili francusku vojsku na Abrahamovim ravnicama. Zapovjednik gradske posade Jean-Baptiste-Nicolas-Roch de Ramezay pristao je na predaju nakon tromjesečne opsade, teškog bombardiranja i sloma glavne francuske obrambene snage pred gradom. Britanski predstavnici potpisali su uvjete kapitulacije, a britanska je zastava podignuta nad Quebecom.

Predaja nije bila tek posljedica jedne bitke. U gradu su se nalazile tisuće civila, ranjenici i iscrpljena posada, dok su zalihe hrane bile dovoljne za još samo nekoliko dana. Većina Ramezayevih časnika smatrala je da daljnji otpor nema izgleda, a predstavnici građana tražili su da se grad poštedi novog napada i pljačke.

Ipak, rat za Kanadu time nije završio. Francuske snage povukle su se prema Montrealu, u proljeće 1760. porazile Britance kod Sainte-Foya i pokušale ponovno osvojiti Quebec. Tek britanska pomorska nadmoć i pad Montreala iste godine učvrstili su osvajanje Nove Francuske. Zato je 18. rujna 1759. bio prijelomna točka, ali ne i posljednji čin rata.

Zašto je Quebec bio ključ Nove Francuske

Sedmogodišnji rat bio je globalni sukob europskih sila, ali je u Sjevernoj Americi izrastao iz ranijeg britansko-francuskog nadmetanja za teritorij, trgovačke putove i savezništva s domorodačkim narodima. Quebec je kontrolirao plovni put rijekom Saint Lawrence prema unutrašnjosti kontinenta. Dok je grad ostajao u francuskim rukama, britanski prodor prema Montrealu i središtu kolonije bio je znatno teži.

Britansko zauzimanje utvrde Louisbourg 1758. otvorilo je ulaz u Saint Lawrence. Sljedećeg ljeta velika flota admirala Charlesa Saundersa prevezla je vojsku general-bojnika Jamesa Wolfea pred Quebec. Parks Canada navodi da se kod grada pojavila flota od gotovo 150 plovila s približno 39.000 vojnika i mornara. Kopnena udarna vojska bila je mnogo manja: britanski Nacionalni vojni muzej procjenjuje da je Wolfe za operacije imao oko 5.000 vojnika.

Francusku obranu vodio je general Louis-Joseph de Montcalm. Uz regularne postrojbe oslanjao se na kanadsku miliciju i domorodačke saveznike. Francuzi su morali čuvati dugu riječnu obalu, grad i prilaze iz više smjerova. Britanska je mornarica pritom mogla pomicati snage duž rijeke i prijetiti na različitim mjestima.

Tromjesečna opsada iscrpila je grad

Britanci su stigli krajem lipnja 1759. i zauzeli položaje na otoku Orléansu i južnoj obali rijeke. Topništvo je s područja Pointe-Lévyja moglo gađati Quebec. Tijekom ljeta grad je teško oštećen, a stanovnici su živjeli pod gotovo stalnim pritiskom bombardiranja. Wolfe je pokušavao prisiliti Montcalma na bitku ili pronaći slabo branjeno mjesto za iskrcavanje.

Napad na francuske položaje kod Beauporta 31. srpnja završio je britanskim porazom. Francuska je obrana pokazala da izravan napad na utvrđene linije nije izgledan put do grada. Wolfe se zato okrenuo potrazi za mjestom zapadno od Quebeca na kojem bi mogao prijeći rijeku, uspeti se na visoravan i presjeći francuske komunikacije.

Opsada je pogađala i širu okolicu. Britanske snage palile su naselja i uništavale zalihe kako bi oslabile francusku logistiku. Civilno stanovništvo snosilo je velik dio cijene kampanje, dok su obje strane ovisile o lokalnim mrežama, prijevozu i informacijama.

Noćni uspon doveo je Britance na Abrahamove ravnice

U noći s 12. na 13. rujna britanski su vojnici čamcima krenuli uzvodno, iskrcali se u uvali Anse-au-Foulon i uspeli strmom stazom na visoravan zapadno od grada. Operacija je uspjela zahvaljujući iznenađenju, disciplini i pomorskom manevru koji je Francuze držao u neizvjesnosti o glavnom mjestu napada.

Kad je Montcalm doznao da Britanci oblikuju bojni poredak na visoravni, odlučio ih je napasti prije nego što se učvrste i dovuku dodatne snage. Odluka je bila razumljiva zbog prijetnje opskrbnoj vezi prema Montrealu, ali je nosila velik rizik. Francuske postrojbe krenule su u napad bez dugotrajne pripreme i u neujednačenom poretku.

Britanci su pričekali da se protivnik približi, a zatim otvorili discipliniranu paljbu. Francuska se linija raspala i počela povlačiti prema gradu i rijeci Saint-Charles. Bitka je trajala kratko, ali je bila politički i vojno golema. Wolfe je smrtno ranjen na bojištu, a Montcalm je zadobio ranu od koje je umro sljedećeg dana. Nacionalni vojni muzej navodi približno 640 francuskih te oko 650 britanskih poginulih i ranjenih.

Grad bez hrane, glavne vojske i realne nade u pomoć

Nakon poraza glavnina francuske vojske povukla se od Quebeca. U gradu je ostao Ramezay s približno 2.200 ljudi, prema biografiji u Dictionary of Canadian Biography. Među njima je bilo oko 330 francuskih i kolonijalnih regularnih vojnika, 20 topnika, približno 500 mornara i velik broj pripadnika milicije. Mnogi nisu bili spremni za novu veliku bitku, a dio milicije napuštao je položaje.

Položaj je dodatno pogoršavala nestašica. Zalihe za posadu i oko 4.000 stanovnika procijenjene su na najviše osam dana. Grad je bio oštećen, u njemu su bili bolesni i ranjeni, a Britanci su pripremali nastavak bombardiranja i formalni napad. Dana 15. rujna predstavnici trgovaca i građana zatražili su kapitulaciju kako bi zaštitili ljude i preostalu imovinu.

Ramezay je sazvao vojno vijeće. Trinaest od četrnaest časnika poduprlo je predaju. Zapovjednik se poslije našao na udaru kritika jer pomoć pod Françoisom Gastonom de Lévisom nije bila potpuno isključena. No odluku je donosio s informacijama koje je imao u razorenom gradu, pod pritiskom časnika i stanovnika, s vrlo malo hrane i bez pouzdane potvrde da pomoć stiže na vrijeme.

Bijela zastava 17. rujna, kapitulacija 18. rujna

Kad je 17. rujna postalo jasno da Britanci mogu obnoviti razorno bombardiranje, Ramezay je oko 15 sati podignuo bijelu zastavu i poslao Armanda de Joannèsa na pregovore. Tek nakon njegova odlaska stigla je nova zapovijed guvernera Pierrea de Rigauda de Vaudreuila da se grad drži dok Lévis ne stigne. Pregovarač se, međutim, vratio s već potpisanim dokumentom.

Ujutro 18. rujna uvjete su u ime britanske strane potvrdili admiral Charles Saunders i brigadir George Townshend, koji je nakon Wolfeove smrti zapovijedao kopnenom vojskom. Kapitulacija je obuhvatila grad i posadu. Francuski vojnici trebali su predati oružje i biti prevezeni u Francusku, dok su stanovnicima zajamčeni zaštita imovine i određena vjerska prava.

Sljedećeg dana Britanci su formalno preuzeli grad. Za posadu i stanovnike to je bio kraj opsade; za britansku vojsku početak teškog držanja oštećene utvrde pred kanadskom zimom i mogućim francuskim protunapadom.

Francuska je uzvratila kod Sainte-Foya, ali nije vratila Quebec

Povlačenje iz Quebeca nije uništilo francusku vojsku u Kanadi. Lévis je reorganizirao snage i u proljeće 1760. krenuo na grad. U bitci kod Sainte-Foya 28. travnja Francuzi su porazili britansku vojsku i započeli opsadu Quebeca. Time se pokazalo da pobjeda na Abrahamovim ravnicama i kapitulacija grada nisu same po sebi odlučile cijeli rat.

Ishod je ponovno odredila kontrola mora. Obje su strane čekale brodove iz Europe, ali su prvi stigli britanski. Francuzi su morali prekinuti opsadu, a britanski prodor prema Montrealu nastavljen je iz više smjerova. Montreal je kapitulirao u rujnu 1760., čime je francuska vlast u Kanadi praktično završila.

Mirovnim ugovorom u Parizu 1763. Francuska je Britaniji prepustila Kanadu i većinu svojih posjeda istočno od Mississippija. Promjena vlasti nije izbrisala francusko stanovništvo, katoličku vjeru ni civilne običaje. Britanska je uprava postupno morala pronaći način vladanja društvom koje nije bilo britansko ni protestantsko. Quebec Act iz 1774. priznao je važan dio te stvarnosti i dugoročno usmjerio poseban razvoj Quebeca unutar britanske Sjeverne Amerike.

Zašto je 18. rujna više od priče o jednoj britanskoj pobjedi

Kapitulacija Quebeca često se svodi na završni prizor slavne britanske pobjede i smrt dvojice generala. Takva slika propušta bitno: grad je pao kombinacijom pomorske nadmoći, opsade, uništene infrastrukture, nestašice, poraza vojske izvan zidina i procjene da bi nastavak otpora stanovništvu donio još veću katastrofu.

Također je pogrešno tvrditi da je 18. rujna završena francuska prisutnost u Sjevernoj Americi. Francuska vojska nastavila je rat, a frankofono stanovništvo ostalo je u zemlji i nakon promjene imperijalne vlasti. Domorodački narodi, čija su savezništva i ratni ciljevi bili vlastiti, suočili su se s novim odnosom snaga i ubrzanim britanskim širenjem.

Važnost kapitulacije nije u tome što je jednim potpisom stvorila današnju Kanadu. Ona je Britancima dala najvažniju utvrdu na Saint Lawrenceu, Francuzima oduzela političko i logističko središte te pretvorila britansko osvajanje cijele kolonije iz mogućnosti u izgledan ishod. Pet dana između bitke i predaje grada promijenilo je stratešku ravnotežu kontinenta.