Grito de Dolores: poziv koji je pokrenuo meksičku neovisnost

Nova Španjolska prije ustanka

Početkom 19. stoljeća Nova Španjolska bila je jedna od najbogatijih španjolskih kolonija, ali njezino je društvo bilo izrazito nejednako. Najviše državne i crkvene položaje uglavnom su držali ljudi rođeni u Španjolskoj, dok su američki rođeni potomci Europljana, kreoli, imali manje političke moći. Većinu stanovništva činili su domorodački narodi i ljudi miješanog podrijetla, opterećeni porezima, dugovima i gubitkom zemlje.

Napoleonova okupacija Španjolske 1808. i svrgavanje kralja Ferdinanda VII. otvorili su pitanje legitimnosti kolonijalne vlasti. U više gradova nastajali su krugovi koji su raspravljali o samoupravi. U Querétaru su se među urotnicima našli vojni časnik Ignacio Allende, Juan Aldama, Josefa Ortiz de Domínguez i župnik iz Doloresa Miguel Hidalgo.

Urota je otkrivena, pa je plan pretvoren u hitan poziv

Ustanak se isprva pripremao za kasniji datum, ali su kolonijalne vlasti u rujnu 1810. otkrile dio urote. Upozorenje Josefe Ortiz de Domínguez stiglo je do Allendea i zatim do Hidalga. U noći s 15. na 16. rujna urotnici su morali birati između bijega i neposrednog djelovanja.

Hidalgo je odlučio djelovati. Oslobođeni su pritvorenici, uhićeni lokalni španjolski dužnosnici, a crkvena zvona pozvala su stanovnike na okupljanje. Govor koji je uslijedio nije zapisan riječ po riječ. Kasnije verzije razlikuju se u formulacijama, pa ga je sigurnije razumjeti kao poziv na oružje, obranu vjere i suprotstavljanje lošoj vlasti nego kao sačuvan politički manifest.

Od Doloresa do goleme, ali slabo organizirane vojske

Skupina koja je napustila Dolores brzo je rasla. U obližnjem Atotonilcu Hidalgo je uzeo sliku Gospe od Guadalupe, koja je postala simbol pokreta. Ustanici su zauzeli San Miguel i Celayu, a krajem rujna napali Guanajuato. Tisuće seljaka, obrtnika i radnika pridružile su se pokretu, ali brojnost nije značila disciplinu ni jedinstven politički cilj.

Ustanak je spojio zahtjeve za političkom promjenom s dubokim društvenim nezadovoljstvom. Nasilje u Guanajuatu i drugim mjestima uplašilo je dio kreolske elite. Nakon pobjede kod Monte de las Cruces ustanici su stigli blizu Ciudad de Méxica, ali se nisu odlučili na završni napad. Povlačenje je kolonijalnoj vojsci dalo vrijeme za protunapad.

Hidalgo je poražen, ali rat nije završio

Kraljevske snage porazile su ustaničku vojsku kod mosta Calderón u siječnju 1811. Hidalgo, Allende, Aldama i drugi vođe pokušali su krenuti prema sjeveru, ali su zarobljeni. Hidalgo je nakon crkvenog i vojnog postupka pogubljen u Chihuahui 30. srpnja 1811.

Pokret je ipak preživio. José María Morelos organizirao je discipliniraniju pobunu i 1813. u dokumentu Sentimientos de la Nación izričito zagovarao neovisnost. Nakon njegove smrti rat se nastavio u regionalnim gerilskim žarištima. Tek 1821. savez Agustína de Iturbidea i Vicentea Guerrera, Plan iz Iguale i ulazak Vojske triju jamstava u Ciudad de México doveli su do sloma kolonijalne vlasti.

Zašto se neovisnost slavi 16. rujna

Meksička neovisnost nije proglašena ni ostvarena u jednom jutru. Rat je počeo 1810., završna politička rješenja oblikovana su 1821., a Španjolska je neovisnost priznala tek poslije. Unatoč tome, 16. rujna ostao je datum početka — trenutak kada se lokalna urota pretvorila u otvorenu pobunu.

Predsjednik Meksika svake godine navečer 15. rujna ponavlja ceremonijalni grito i zvoni zvonom povezanim s Hidalgovom župom, dok je 16. rujna državni praznik. Današnji obred nije doslovna rekonstrukcija govora iz 1810., nego sloj političke memorije stvaran tijekom 19. i 20. stoljeća.