Bitka kod Antietama: najkrvaviji dan Američkog građanskog rata

Bitka kod Antietama, na Jugu poznata kao Bitka kod Sharpsburga, vođena je 17. rujna 1862. uz potok Antietam kraj gradića Sharpsburga u saveznoj državi Maryland. Sukobile su se Potomačka vojska Unije pod general-bojnikom Georgeom B. McClellanom i konfederacijska Vojska Sjeverne Virginije pod generalom Robertom E. Leejem. U približno dvanaest sati borbe poginulo je, ranjeno ili nestalo oko 22.700 ljudi, pa se Antietam smatra najkrvavijim pojedinačnim danom u američkoj vojnoj povijesti.

Ciljevi dviju strana bili su jasni, ali različiti. Lee je prvom velikom invazijom Sjevera želio premjestiti rat iz iscrpljene Virginije, opskrbiti vojsku, ohrabriti pristaše Konfederacije u Marylandu te vojnom pobjedom utjecati na političko raspoloženje na Sjeveru i moguću europsku potporu Jugu. McClellan je morao zaustaviti prodor, zaštititi Washington i Baltimore te, ako se pruži prilika, uništiti Leejevu vojsku prije nego što se vrati preko Potomaca.

Na samom bojištu nije bilo jasnog taktičkog pobjednika: obje su vojske do mraka ostale organizirane, a Lee je položaj držao i sljedećeg dana. Ipak, njegovo povlačenje u Virginiju okončalo je invaziju, pa je Sjever rezultat mogao prikazati kao strateški uspjeh. Predsjednik Abraham Lincoln pet dana poslije iskoristio je taj trenutak za objavu preliminarne Proklamacije o emancipaciji. Zbog toga Antietam nije samo priča o jednom iznimno krvavom danu nego i jedna od ključnih političkih i vojnih prekretnica cijelog rata.

Rat za Uniju i opstanak ropstva

Američki građanski rat počeo je 1861. nakon što su se južne robovlasničke države odcijepile od Sjedinjenih Država i osnovale Konfederaciju. U središtu sukoba bili su opstanak Unije i sustav ropstva na kojem su počivali gospodarstvo i politički poredak velikog dijela Juga. Lincoln je u početku ratni cilj javno formulirao prvenstveno kao obnovu Unije, premda je pitanje ropstva od početka bilo nerazdvojivo od uzroka rata i njegove budućnosti.

Do ljeta 1862. Unija je na istočnom bojištu pretrpjela niz razočaranja. Lee je nakon preuzimanja Vojske Sjeverne Virginije odbacio McClellanovu vojsku od Richmonda u Sedmodnevnim bitkama, a zatim je krajem kolovoza porazio drugu vojsku Unije kod Second Manassasa. Ti uspjesi dali su mu inicijativu i otvorili mogućnost da rat prenese s teritorija Konfederacije na Sjever.

Zašto je Lee krenuo u Maryland

Leejeva vojska početkom rujna prešla je Potomac i ušla u Maryland, državu koja je ostala u Uniji, ali u kojoj su postojale snažne podjele i simpatije prema Konfederaciji. Lee se nadao novim dragovoljcima, no odziv je bio skroman. Važniji su bili predah za ratom opustošenu Virginiju, hrana i oprema s netaknutijih područja te mogućnost da se ugroze željezničke veze, Baltimore, Washington ili čak Pennsylvania.

Velika pobjeda na sjevernjačkom tlu mogla je ojačati mirovne glasove u Uniji uoči izbora za Kongres. U Londonu i Parizu istodobno se razmatralo treba li Konfederaciji ponuditi posredovanje ili priznanje. Lee nije mogao računati da će jedna bitka automatski donijeti europsku intervenciju, ali je znao da bi uvjerljiv uspjeh znatno popravio diplomatski položaj Juga.

Izgubljena zapovijed otkrila je Leejev plan

Lee je tijekom kampanje podijelio vojsku. Dio snaga poslao je prema Harpers Ferryju kako bi zauzele ondje smješten velik garnizon Unije i otvorile komunikacijsku liniju prema Virginiji. Takvo razdvajanje bilo je opasno jer je McClellanova znatno brojnija vojska napredovala iz smjera Washingtona.

Slučaj je Uniji pružio izvanrednu priliku. Vojnici su 13. rujna pronašli izgubljeni primjerak Leejeve Posebne zapovijedi broj 191, u kojoj je bio opisan raspored razdvojenih konfederacijskih kolona. Dokument je završio kod McClellana, koji je sada znao gdje se nalaze protivničke snage. Ipak, kretao se opreznije nego što je situacija dopuštala. Lee je dobio dovoljno vremena da nakon borbi na prijevojima South Mountaina počne ponovno okupljati vojsku kod Sharpsburga. Garnizon Unije u Harpers Ferryju predao se 15. rujna, nakon čega su se i te konfederacijske postrojbe mogle priključiti glavnoj vojsci.

Dvije vojske pred Antietam Creekom

Lee je zapadno od Antietam Creeka rasporedio iscrpljenu i brojčano slabiju vojsku, oslanjajući se na valovit teren, šume, kamene ograde i ceste koje su njegovim ljudima pružale zaklon. Iza leđa nalazio mu se Potomac, pa bi slom linije mogao pretvoriti povlačenje u katastrofu. Unatoč tome odlučio je prihvatiti bitku.

McClellan je imao veliku brojčanu prednost, ali je redovito precjenjivao Leejevu snagu. Umjesto istodobnog pritiska na cijelu liniju, korpuse je tijekom 17. rujna uvodio u borbu u odvojenim valovima. To je Leeju omogućilo da svoje malobrojne pričuve premješta s jednog ugroženog dijela bojišta na drugi. Bitka se zbog toga razvila u tri velika, djelomično odvojena sukoba: ujutro na sjeveru, oko podneva u središtu i poslijepodne na jugu.

Zora u kukuruznom polju

Borba je počela oko zore napadom I. korpusa Unije pod Josephom Hookerom na Leejevo lijevo krilo. Cilj je bio probiti se preko Millerova kukuruznog polja prema maloj Dunkerskoj crkvi i potisnuti konfederacijske postrojbe kojima je zapovijedao Thomas „Stonewall” Jackson. Kukuruzno polje, East Woods i West Woods u nekoliko su sati više puta prelazili iz ruke u ruku. Pješačke linije pucale su jedna na drugu na malim udaljenostima, dok je topništvo tuklo po prostoru gotovo bez zaklona.

Nakon Hookerovih postrojbi u borbu su ulazili XII. korpus Josepha Mansfielda i dijelovi II. korpusa Edwina Sumnera. Jedna divizija Unije u West Woodsu našla se izložena snažnom protunapadu i u približno dvadeset minuta izgubila oko 2.200 od 5.300 ljudi. Do sredine jutra na sjevernom dijelu bojišta poginule su ili bile ranjene tisuće vojnika, ali nijedna strana nije ostvarila odlučan proboj.

Udubljeni put postao je Krvava cesta

Težište bitke potom se premjestilo prema središtu Leejeve linije. Konfederacijske brigade smjestile su se u udubljeni seoski put, Sunken Road, koji je služio kao prirodni rov. Iz tog su položaja dugo zaustavljale napade Unije. Nakon višesatne borbe zapovjedna zabuna i pritisak brojnijih sjevernjačkih postrojbi otvorili su bok branitelja. Vojnici Unije uspjeli su pucati uzduž ceste, pretvarajući zaklon u smrtonosnu zamku.

Na tom je dijelu bojišta u približno tri i pol sata bilo oko 5.500 gubitaka. Put je poslije dobio naziv Bloody Lane, Krvava cesta. Proboj je nakratko otvorio prilaz Sharpsburgu i razotkrio središte konfederacijske obrane, ali McClellan nije poslao dovoljno svježih snaga da iskoristi trenutak. Leejevi ljudi zatvorili su prazninu i ponovno uspostavili liniju.

Burnsideov most i dolazak A. P. Hilla

Na južnom dijelu bojišta IX. korpus Unije pod Ambroseom Burnsideom dobio je zadaću prijeći Antietam Creek i napasti Leejevo desno krilo. Burnsideovi ljudi satima su pokušavali osvojiti uski kameni most koji je branilo približno pet stotina konfederacijskih vojnika s uzvisine iznad prijelaza. Brojčano slabiji branitelji iskoristili su teren i gotovo tri sata zadržavali znatno jače snage.

Unija je most zauzela oko 13 sati, ali su prijelaz, pregrupiranje i dovlačenje streljiva usporili nastavak napada. Burnside je tek oko 15.30 krenuo prema Sharpsburgu i potisnuo tanku konfederacijsku liniju. U trenutku kada je Leejevo desno krilo bilo pred slomom, na bojište je stigla laka divizija A. P. Hilla. Nakon brzog marša od Harpers Ferryja udarila je u bok snaga Unije i prisilila ih na povlačenje prema potoku. Taj je protunapad uklonio posljednju neposrednu opasnost za Leejevu vojsku.

Zašto McClellan nije uništio Leejevu vojsku

McClellan je tijekom dana držao znatan broj ljudi izvan najteže borbe jer je i dalje strahovao od nepostojećih velikih konfederacijskih pričuva. Njegovi napadi nisu bili dovoljno usklađeni: kada bi jedan dio vojske stvorio priliku, drugi često nije bio spreman ili nije dobio zapovijed da je iskoristi. Lee je, nasuprot tome, riskirao gotovo sve raspoložive postrojbe i zahvaljujući kraćim unutarnjim pravcima premještao ih prema najugroženijim mjestima.

Do noći su obje vojske bile iscrpljene. Lee je 18. rujna ostao na položaju, prikupljao ranjenike i izazivao protivnika da obnovi napad. McClellan to nije učinio. Nakon mraka Lee je započeo povlačenje preko Potomaca u Virginiju. Potomačka vojska zadržala je bojište, ali nije uništila protivnika niti pokrenula odlučnu potjeru. Lincoln je zbog McClellanove trajne opreznosti bio sve nezadovoljniji te ga je u studenome smijenio sa zapovjednog mjesta.

Što znači 22.717 gubitaka

Prema procjenama National Park Servicea, obje su strane zajedno imale 22.717 gubitaka: 3.654 poginula, 17.292 ranjena te 1.771 nestalog ili zarobljenog vojnika. Pojam „gubici” zato ne znači da je više od 22.000 ljudi poginulo, nego obuhvaća sve tri kategorije. Brojke su procjene jer je u kaosu nakon bitke bilo gotovo nemoguće sastaviti potpuno precizan popis.

Razmjeri stradanja nadmašili su mogućnosti vojnih liječnika i lokalnog stanovništva. Kuće, staje i crkve oko Sharpsburga pretvorene su u improvizirane bolnice, a ranjenici su danima čekali liječenje. Antietam je ostao najkrvaviji pojedinačni dan Američkog građanskog rata i američke vojne povijesti, premda su višednevne bitke, poput Gettysburga, imale veći ukupan broj gubitaka.

Taktički neodlučno, strateški važno

Ako se promatra samo stanje vojski u večer 17. rujna, Antietam je bio taktički neodlučan. Leejeva linija nije bila slomljena, a njegova se vojska povukla organizirano. Strateški je, međutim, Unija ostvarila važan rezultat: invazija Marylanda bila je završena, prijetnja sjevernjačkim gradovima uklonjena, a Lee nije ostvario politički učinak kojem se nadao.

Lincoln je još u srpnju članovima vlade predstavio namjeru da objavi preliminarnu Proklamaciju o emancipaciji, ali je prihvatio savjet da pričeka vojni uspjeh kako dokument ne bi izgledao kao potez očajnika. Dana 22. rujna, pet dana nakon Antietama, objavio je da će od 1. siječnja 1863. porobljeni ljudi u državama koje ostanu u pobuni biti proglašeni slobodnima. Proklamacija nije odmah ukinula ropstvo u svim Sjedinjenim Državama, ali je promijenila pravni i moralni karakter rata te otvorila put masovnijem ulasku Afroamerikanaca u vojsku Unije.

Povezivanje pobjede Unije s emancipacijom otežalo je Britaniji i Francuskoj da otvoreno podupru Konfederaciju, čije je društvo počivalo na ropstvu. Antietam tako nije odlučio rat na bojištu, ali je promijenio njegove političke ciljeve i međunarodni kontekst.

Bitka koju je javnost prvi put vidjela

Antietam je ostavio i snažno vizualno nasljeđe. Fotograf Alexander Gardner i njegov pomoćnik James Gibson stigli su na bojište dva dana poslije bitke, dok mnogi poginuli još nisu bili pokopani. Snimili su desetke prizora mrtvih vojnika, grobova i razorena krajolika. Bio je to prvi američki bojni prostor tako opsežno fotografiran prije pokopa poginulih.

Fotografije su izložene u galeriji Mathewa Bradyja u New Yorku i preko grafičkih reprodukcija doprle do šire javnosti. Umjesto romantičnih prizora junaštva, građani su vidjeli posljedice industrijskog rata na ljudskim tijelima. Zbog toga je Antietam postao prijelomna točka ne samo u vojnoj i političkoj povijesti nego i u razvoju ratne fotografije i načinu na koji javnost doživljava rat.

Zašto je Antietam bio prekretnica

Bitka nije uništila nijednu vojsku i rat je trajao još više od dvije i pol godine. Ipak, Leejev prvi prodor na Sjever bio je zaustavljen, Unija je dobila prijeko potreban strateški uspjeh, a Lincoln politički prostor da borbu za obnovu države izravnije poveže s oslobađanjem porobljenih ljudi. Upravo spoj golemih ljudskih gubitaka, neodlučnog vojnog završetka i dalekosežnih političkih posljedica čini Antietam jednom od najvažnijih bitaka Američkog građanskog rata.