Dvije slike današnje Ukrajine stoje jedna uz drugu i ne poklapaju se. U anketama – optimizam, vjera u buduće članstvo u Europskoj uniji i povjerenje u institucije otpora. U svakodnevici – ratni umor, korupcijske afere i vlast koja se sve labavije drži i slova Ustava i demokratskog minimuma. U petoj godini rata brojke više skrivaju nego što otkrivaju.
Rat, strah i ankete koje uljepšavaju stvarnost
Istraživanja javnog mnijenja u zemlji koja je pod stalnim raketnim udarima nužno su iskrivljena. Umjesto terenskog rada, dominiraju telefonske ankete uz visoku stopu odbijanja. Vojnici na bojištu, stanovnici područja blizu crte fronte i milijuni izbjeglica ostaju izvan uzorka, iako često imaju najradikalnije ili najumornije stavove.
Uz to, više od polovice građana, prema WHO-u, nosi se s ratnom traumom. U takvim okolnostima javlja se potreba da se odgovori „kako treba“ – dovoljno domoljubno, dovoljno optimistično, dovoljno daleko od svake sumnje u otpor. Mehanizam psihološke kompenzacije pretvara ankete u sredstvo samouvjeravanja: ako već nema racionalnih razloga za optimizam, barem će statistika izgledati bolje.
Ispod površine, međutim, vrije nezadovoljstvo: nagli rast cijena stanova zbog 4,6 milijuna interno raseljenih, tiha netrpeljivost prema onima koji su otišli na Zapad i sada se doživljavaju kao izdajnici te sve dublji jaz između onih na fronti i onih koji rat gledaju na ekranima.
Zelenski, rat bez izbora i čekanje „novih ljudi“
Formalno, povjerenje u Volodimira Zelenskog još je visoko. No to povjerenje više nalikuje nužnom zlu nego stvarnoj podršci. Rat i izvanredno stanje omogućili su mu da vlada uz „čudno tumačenje Ustava“, činjenicom da po slovu tog istog Ustava više nije predsjednik, ali i dalje kontrolira sve ključne poluge moći.
Građani jasno razlikuju ono što vide kao njegovu sposobnost da u inozemstvu izvuče oružje i novac od domaće slike – afere, percepcije korupcije u užem krugu vlasti, koncentracije ovlasti i kadrovskih zamjena koje ne mijenjaju sustav, nego samo lica. Kad se pitaju koga bi umjesto njega, većina zapravo nema odgovor, što dodatno učvršćuje status quo.
Istodobno raste nada da će se nakon rata pojaviti „novi ljudi“ – prije svega veterani i oni koji su logistički nosili ratni napor. Više od 90 posto ispitanih želi obnovu političke scene, ali trenutačna vlast onemogućava izbore, a vanjski pritisci da se glasa usred rata doživljavaju se kao napad na suverenitet, bilo da dolaze iz Rusije ili iz Sjedinjenih Država.
Paradoks je jasan: društvo koje formalno vjeruje u bolju budućnost istodobno je svjesno da ga do te budućnosti vodi elita opterećena korupcijskim aferama, ratnim profitom i produženim mandatom bez jasnog ustavnog uporišta. Ankete tu služe više kao sredstvo odgode raspleta nego kao iskreno ogledalo stvarnosti.
