Napisao: Nebojša Vojnović
Kad World Rally Championship dođe u Hrvatsku, sve ostalo pada u drugi plan. Mailovi ostaju nepročitani, rokovi postaju rastezljiv pojam, a ni prigovori boljih i ljepših polovica više nemaju istu težinu. Ostaje samo jedan zadatak: uloviti što više brzinaca, udahnuti gusti oktanski zrak i stati uz cestu dok WRC automobili prolijeću nekoliko metara od tebe.
Ove je godine to značilo devet od deset brzinaca u tri dana. Gotovo kao safety car, samo bez rotirke, ali s puno više živaca i kilometara. I s onim osjećajem da si dio nečega većeg od samog sporta – dio plemena od više od 400.000 ljudi koji su, zbog nekoliko sekundi prolaska automobila, spremni gaziti blato, kamenje i vlastiti raspored.
Logistika fanatika: Učka, Motovun, Šipraki
Priča je krenula klasično hrvatski – akreditacije kasne, mi jurimo prema Grobniku i odmah u startu gubimo prvi brzinac Vodice – Brest. Umjesto odustajanja slijedi ono što svaki pravi WRC ovisnik radi: slaže se novi plan. Cilj – u tri dana obići devet od deset brzinaca. Tablice, karte, satnica. Nema romantike bez Excel logike.
Učka odmah podsjeća da je gledati WRC iz prvog reda privilegij i kazna u istom paketu. Pristup je očajan, auto zakopan duboko u šumi, ali pogled – savršen. Kad ti automobil proleti ispred nosa, zaboraviš na sve prometne apsurde. Nakon Učke slijedi Motovun, malo selo Kašćerga, skok, publika zalijepljena uz cestu. I onda Šipraki, duga dolina u kojoj automobil prvo čuješ, pa vidiš, pa ti se uvuče pod kožu. Dva brzinca gotovo zaredom – logistički jackpot za svakog fana koji ne podnosi prazne hodove.
Apartman u Kostreni postaje baza, ali ne turistička, nego operativna. Karta brzinaca na stolu, planiranje rute kao mala privatna direkcija relija. Drugi dan – ambicija hvatanja sva četiri brzinaca. Ravna Gora tik uz autocestu za one koji žive na rubu rasporeda, Leskovac Barilovićki s možda najatraktivnijim skokom cijelog vikenda, pa Generalski Stol i selo Malik, gdje puknuta guma pretvara ekipu u improvizirani WRC boks. Dizalica, ključ, psovka – ništa što prava fanovska logistika ne može progutati. Završnica na Platku, parkiranje na glavnoj cesti, penjanje po brdu, ciljna ravnina kao nagrada za sve proživljeno.
Drama na stazi, pleme uz cestu
Treći dan još je ambiciozniji – Novi Vinodolski, zatim Senj, penjanje po brdima zbog ciljne ravnine, silazak na brzinac, doručak na zadnjem kamenu prije trake, pa opet gore. Devet od deset brzinaca u tri dana više nije samo gledanje relija, to je mali privatni maraton u kojem se mjeri samo koliko si spreman žrtvovati za nekoliko sekundi čistog adrenalina.
Na stazi se, usput, odvija drama koju televizija tek djelomično hvata. Thierry Neuville kontrolira vikend, ulazi u zadnji brzinac s više od minute prednosti i onda – udarac u betonski blok, ovjes odlazi, pobjeda mu klizi iz ruku nekoliko metara prije cilja. Kroz taj isti prostor prolaze Takamoto Katsuta i Aaron Johnston, uzimaju trijumf i vodeće mjesto u poretku, a Toyota Gazoo Racing dodatno učvršćuje dominaciju među proizvođačima.
Na domaćem terenu Viliam Prodan i Marko Stiperski pišu hrvatsku bilješku u globalnoj priči – 18. mjesto ukupno, najbolji plasman domaće posade u WRC-u ikad, baš na Prodanov 100. nastup. To je ona dimenzija koju ne vidiš iz helikopterskog kadra, ali je osjetiš kraj ograde, dok se uz cestu miješaju hrvatske, poljske, češke, talijanske i tko zna kakve još zastave.
Daniel Šaškin zato s razlogom govori o tri različita relija u tri dana i pregovorima za ostanak u kalendaru do 2030., dok se u pozadini odvija logistika koja drži cijeli kaos na tankoj niti reda. Vojska policije, institucija i volontera zatvara ceste, usmjerava masu i pokušava držati pod kontrolom tih 400.000 ljudi uz uske lokalne ceste. Iz perspektive PR-a to izgleda kao savršena razglednica hrvatskog asfalta, ali iz perspektive običnog fana sve se svodi na nekoliko jednostavnih stvari: zvuk, miris, trenutak kad automobil proleti i ti si točno tamo gdje želiš biti.
Kad se sve završi i konačno se vratiš kući, prva misao nije posao koji čeka, nego pitanje hoće li na kućnu adresu stići kakva čestitka policije. A druga je misao još jednostavnija: hoće li i sljedeće godine biti ista brda, iste šume, iste gužve i ista ludnica – jer bez toga život, barem na nekoliko dana u godini, jednostavno nema pravi tempo.
