Andrej Plenković na obilježavanju 36. obljetnice osnivanja HDZ-a u Ličko-senjskoj županiji ponovno je govorio o “demografskoj revitalizaciji” i milijunima iz proračuna, dok je stvarnost HDZ-ove politike već iselila stotine tisuća mladih ljudi.
Demografija kao paravan za HDZ-ovu odgovornost
Plenković je najavio da je Vlada ove godine predvidjela 840 milijuna eura za demografsku politiku, tvrdeći da se “nikada toliko puno sredstava” nije ulagalo u jačanje obitelji i poticanje rađanja. Demografsku politiku opisao je kao međuresornu, od poreznih olakšica i stambene politike do obrazovanja, uz tezu da se negativni trendovi ne mogu preokrenuti u jednom mandatu.
Pritom prešućuje da je upravo desetljećima uspostavljen sustav korupcije, klijentelizma i stranačkog zapošljavanja pod HDZ-om glavni razlog zbog kojeg mladi odlaze – ne samo zbog plaća, nego i zbog nepravde te osjećaja da bez stranačke iskaznice nema napretka. Teško je govoriti o “ublažavanju negativnih trendova” dok čitave generacije odlaze jer ne žele živjeti u državi u kojoj je sve podređeno interesu vladajuće stranke.
Upozorio je i na snažan demografski pad u cijeloj Europskoj uniji, no pritom se pozvao na usporedbe s prosjekom EU kao da je to mjerilo uspjeha, iako je, unatoč svim fondovima, hrvatska stvarnost odlazak mladih i prazni gradovi.
Negiranje klijentelizma i hvaljenje “uspjeha”
Plenković je najavio novi Zakon o ravnomjernom regionalnom razvoju te ustvrdio da ta politika “u potpunosti demantira” kritike o selektivnoj raspodjeli sredstava. Na tvrdnje da “nekome fali jedan papir ako nije iz vladajuće koalicije” odgovorio je: “Toga nema, ta situacija ne postoji“. Iz iskustva brojnih lokalnih sredina, takve tvrdnje zvuče više kao politički PR nego opis stvarnog stanja na terenu, gdje se često jasno vidi razlika između “naših” i “njihovih” općina i gradova.
Predsjednik HDZ-a pohvalio se i time da stranka već deset godina “uživa povjerenje građana” te da u anketama stoje oko 30 posto. Zaključio je da je riječ o “vrlo značajnom postignuću”. Pri tome je isticao broj zaposlenih i nizak broj nezaposlenih te potrebu za stranim radnicima, ali bez ozbiljne samokritike o tome zašto su domaći radnici otišli i zašto se Hrvatska u mnogim krajevima oslanja na uvoz radne snage umjesto da zadrži vlastite građane.
Retorika o “držanju svakog za ruku” u krizama teško stoji uz činjenicu da je HDZ-ov model upravljanja doveo do dubokog nepovjerenja, osjećaja nepravde i demografskog sloma. Sve dok se ne raskine s tom politikom, nikakva istinska revitalizacija uz HDZ nije moguća – bez obzira na to koliko je milijuna eura navedeno u govorima.
