Piše Dina Dogan
Političke poruke o „većim plaćama“ uvijek zvuče dobro. Posebno kada dolaze uz slike prosvjeda, transparente i parole o dostojanstvu rada i socijalnoj pravdi. Ali postoje trenuci kad gola aritmetika razotkrije svu ispraznost tih slogana. Zagreb je danas upravo u toj točki.
Dok se na Markovu trgu tražilo da ljudima ostane više u džepu, u gradu kojim upravljaju upravo najglasniji zagovornici tog zahtjeva – Možemo i SDP – već godinama stoji jedna vrlo jednostavna, ali neiskorištena poluga. I ona nema nikakve veze s prosvjedima, pregovorima sa sindikatima, državnim proračunom ni inflacijom. Ima veze isključivo s političkom voljom u Zagrebu.
Grad koji je svjesno izabrao porezni maksimum
U Zagrebu danas porez na dohodak ima dvije stope: nižu od 23% i višu od 33%. Zakonom je propisano da niža stopa može biti bilo gdje između 15% i 23%, a viša između 25% i 33%. Drugim riječima, gradska vlast ima potpuno legitiman manevarski prostor – ali je odlučila stisnuti gas do kraja. Obje stope su na apsolutnom zakonskom maksimumu.
To nije posljedica nekakve birokratske inercije, naslijeđa ili „nismo stigli promijeniti“. To je svjesna, politička odluka. Netko je u Gradskoj skupštini digao ruku za to da Zagrepčani plaćaju najviše moguće stope poreza na dohodak koje zakon dopušta.
I isti taj politički spektar danas ide na prosvjede i govori kako „ljudima treba ostati više u džepu“.
Alat je u rukama vlasti – i ne koristi se
Zakon nudi jednostavno rješenje: spustiti nižu stopu sa 23% na 15%, a višu s 33% na 25%. Nema čarobnog štapića, nema skrivenih trikova – samo odluka u jednoj gradskoj dvorani.
Efekt? Već sljedećeg mjeseca svaki zaposlen Zagrepčanin dobio bi veću neto plaću. Ne zato što mu je poslodavac podigao bruto, ne zato što je država nešto „dala“, nego zato što bi grad prestao uzimati maksimalno koliko može.
Ne treba prosvjed, ne treba tiskati novac, ne treba dizati inflaciju. Ne treba ni jedan euro iz državnog proračuna. Treba tek sazvati Gradsko poglavarstvo i Skupštinu, promijeniti odluku o stopama i priznati jednostavnu stvar: novac je u prvom redu onoga tko ga je zaradio, a ne instrument gradskog proračuna za svaku političku ambiciju.
Za ovakvu odluku ne postoji tehnička zapreka. Postoji samo politička.
Smanjenje poreza naspram povećanja plaća u javnom sektoru
U cijeloj ovoj priči postoji ključna razlika koju se u javnom prostoru uporno prešućuje. Smanjenje poreza nije samo „jedna od mjera“ – u ovakvom okviru, ono je pravednije, učinkovitije i manje rizično od klasičnog modela dizanja plaća u javnom sektoru.
Ako Gradska skupština spusti porezne stope, veće neto plaće dobivaju doslovno svi: zaposleni u javnom i u privatnom sektoru, i radnici i službenici, i mladi i stariji, i ljudi u firmama i obrtnici. Porez je horizontalan – prolazi cijelim sustavom.
Uz to, takva odluka ne stvara dodatnu potražnju „iz vedra neba“. Ne pumpa u sustav novu količinu novca koja nije poduprta produktivnošću. Država se zbog toga ne mora zaduživati, cijene ne dobivaju novi impuls za rast. Jednostavno se uzme manje onome tko ionako već zarađuje – i ostavi mu više.
S druge strane, dizanje plaća u javnom sektoru kroz političke dogovore i pritiske radi upravo suprotno. U sustav ubacuje dodatni novac bez izravnog pokrića u proizvodnji, povećava potražnju, a onda, vrlo brzo, i cijene. Inflacija je uvijek zajednički račun. Onaj koji najviše naposljetku plati upravo „mali čovjek“ u čije se ime tako često govori.
Jedan mehanizam štiti Zagrepčane od dodatnog udara na standard. Drugi ih dugoročno košta – i to debelo.
Zašto se socijalna pravda zaustavlja na pragu Gradske vijećnice?
Možemo i SDP u javnom prostoru nastupaju kao stranke koje brinu za „male ljude“, za radnike, za one koji jedva spajaju kraj s krajem. Njihovi istupi puni su retorike o socijalnoj pravednosti, pravednijem poreznom sustavu i većim neto plaćama. No u gradu u kojem vladaju drže porez na dohodak na apsolutnom maksimumu koji im zakon dopušta.
To nije tehnički detalj, to je politička poruka. I upravo zato iritira. Jer razotkriva jaz između onoga što se govori na Trgu bana Jelačića ili Markovu trgu i onoga što se radi u Gradskoj skupštini.
Ako je poruka prosvjeda doista bila „veće neto plaće“, onda se mora postaviti neugodno pitanje: zašto se rješenje traži na krivom trgu? Zašto se maršira prema Vladi, a ne prema gradskoj vijećnici? Zašto se drukne za državni intervencionizam, a potpuno ignorira najizravniji, najbrži i najčišći alat koji već postoji u rukama lokalne vlasti?
Jer istina je jednostavna: rješenje za veće neto plaće Zagrepčana ne leži samo na Markovu trgu. Leži i, možda čak prije svega, u Gradskoj skupštini – u rukama onih istih političara koji istovremeno marširaju u prvim redovima prosvjeda.
Prozvani sindikati i šutnja stranaka
U ovoj priči ni sindikati ne izlaze bez ogrebotina. Ako je prosvjed doista bio posvećen većim neto plaćama, onda je elementarno poštenje zahtijevalo da se barem spomene lokalni porezni okvir. Jer što znači boriti se za plaće, a pritom potpuno ignorirati ključnu polugu koja izravno određuje koliko radniku ostaje na računu?
Još je zanimljivije da nijedna od stranaka koje su stajale na Trgu nema problem s time da u Zagrebu i dalje ostane najveći mogući porez na dohodak. Ni Možemo, ni SDP, ni njihovi nominalni saveznici. Svi zajedno žele političke bodove na nacionalnoj razini, a lokalnu, vrlo konkretnu odgovornost guraju pod tepih.
Kada netko vrlo jasno kaže: „Ja ću odmah glasati ZA smanjenje stopa u Gradskoj skupštini“, lopta je prebačena u političko dvorište većine. Tada se više ne može govoriti o „nemogućem“, „nerealnom“ ili „neodrživom“. Može se samo priznati – ili da se ne želi odreći tog novca, ili da se lakše skrivati iza maglovitih priča o „državnim politikama“ nego konkretnih, lokalnih odluka.
Kako drukčije to nazvati nego licemjerjem?
Ono što na kraju najviše peče nije sama činjenica da su stope na maksimumu – politika je, naposljetku, uvijek stvar izbora prioriteta. Ono što bode oči jest kombinacija: na maksimumu su stope, a istovremeno se najglasnije govori o socijalnoj pravdi i „ljudima kojima treba ostati više u džepu“.
Kada politika ima alat u vlastitim rukama, a radije glumi da je žrtva tuđih odluka; kada se problemi prebacuju na „državu“, iako se ključni potez može povući na lokalnoj razini; kada su prosvjedi glasniji od zapisnika sa sjednica Gradske skupštine – tada ono što ostaje nije briga za građane, nego gola politička poza.
Možemo i SDP imaju u Zagrebu priliku pokazati da socijalna pravda za njih nije samo slogan, nego stvarna politika. Smanjiti porezne stope, ostaviti više novca onima koji ga zarađuju i pritom ne gurati inflaciju još jedan krug gore. Ako to neće napraviti, unatoč svim velikim riječima, teško je naći blažu riječ od one koja se sama nameće.
Licemjerje.
