Prodali smo Inu za šaku škuda. To više i nije metafora, to je gotovo službeni opis državničke pameti na prijelazu stoljeća. I dan-danas, dok gledamo kako se u Beogradu ministrica energetike Dubravka Djedović hladne glave nadmudruje sa Zsoltom Hernadijem, čovjekom kojem Mađarska odbija izručiti Hrvatskoj, osjećaj je neugodan: ne zato što se Srbi „bore protiv Mađara“, nego zato što oni danas uče na našim greškama – a mi svoje još nismo ni priznali.
Hernadi, presuđeni kriminalac koji je Sanadera podmitio da bi preuzeo Inu, danas želi svoje pipke pružiti i na NIS. No u Beogradu ne nailazi na Sanadera, već na Dubravku. Kod nas je imao premijera koji mu je otvorio vrata državne naftne kompanije, kod njih ima ministricu koja govori o „crvenim linijama“, nacionalnoj sigurnosti i strateškim interesima. Razlika je bolna: mi smo energetski suverenitet sveli na sjećanje, oni ga pokušavaju sačuvati u praksi.
Kako smo izgubili Inu – i obraz
Povijest prodaje Ine kod nas je tabu baš zato što se u njoj ogleda nelagodan paradoks Hrvatske tranzicije. U prvoj fazi Račanova Vlada počinje proces privatizacije, u drugoj ga Sanader dovršava. Doktrina je bila jednostavna: tržište će sve riješiti, strana investicija je uvijek dobrodošla, a državno upravljanje je sinonim za nerad i korupciju. Rezultat? Država je predala kontrolni paket i upravljačka prava u ruke MOL-a – i to uz političku i društvenu asistenciju dobrog dijela elite.
U toj priči nisu čisti ni mali igrači, mi obični smrtnici. Branitelji – ljudi koji su bili spremni poginuti za svoju zemlju – dobili su dionice strateškog postrojenja i masovno ih prodavali. Razlozi su bili ljudski i brutalno svakodnevni: „Treba mi za lijekove“, „sin mi se ženi“, „auto mi se pokvario“, „riknuo mi frižider“. Daj što daš. Dionice strateške naftne kompanije pretvorene su u jednokratni flaster na privatne rupe u kućnom budžetu.
Mogla je država preuzeti i taj dio, da je bilo pameti i političke volje. Mogla je reći: dobro, branitelju treba novac, otkupit ćemo njegov udio po poštenoj cijeni, ali kontrola nad naftom i rafinerijama ostaje hrvatska. Umjesto toga, gledali smo rasprodaju vlastitog nacionalnog blaga kao da je riječ o štednjaku iz oglasnika. Pa je tako „sin se ženi“ postao metafora za to kako se prodaje strateški resurs – za sitniš, kratkoročno, bez ikakve ideje što znači sutra.
Sisak zatvoren, Rijeka godinama čekala modernizaciju
Hernadi je Hrvatskoj obećavao investicije, modernizaciju, partnerstvo. Papir svašta trpi. U praksi je Rafinerija Sisak faktički ugašena, svedena na skladište i distribucijski centar, dok se Rafinerija Rijeka punih deset godina čekala modernizaciju koju je MOL obećavao kao dio dogovora. Hrvatska je postala država koja ima naftu, ali polugu nad vlastitom energetskom politikom drže drugi.
U energetskoj politici nema romantike. Ili imate kontrolu nad lancem – od istraživanja, preko prerade pa do distribucije – ili ste tržište na kojem netko drugi zarađuje, a vi plaćate tuđu strategiju. Mi smo se zadovoljili ulogom promatrača: netko zatvara Sisak, netko rasteže modernizaciju Rijeke, netko u Budimpešti odbija izručenje presuđenog kriminalca. A Zagreb se pravi da se radi o „složenim međunarodnim odnosima“.
Između redaka: potpisali smo loš ugovor, prepustili stratešku kontrolu i sada glumimo iznenađenje. U svakom ozbiljnom sustavu to bi dovelo do političke, ali i kaznene odgovornosti onih koji su u naše ime potpisivali takve aranžmane. Kod nas je to tek gruba fusnota u političkim memoarima.
Beograd crta crvene linije koje Zagreb nikad nije imao
Dokle smo mi došli, a gdje su oni? U Srbiji danas ministrica energetike sjedi za stolom s istim tim Hernadijem i poručuje: postoje crvene linije koje Beograd neće prijeći. Njihov NIS nije samo firma, nego instrument nacionalne sigurnosti. Rafinerija u Pančevu mora raditi punim kapacitetom, poručuje Dubravka Djedović, i to nije stvar ugodne želje, nego uvjet bilo kakvog dogovora.
Beograd ne želi ponoviti hrvatsko iskustvo: ne žele scenarij u kojem novi gazda zatvara rafinerije, odgađa ulaganja desetljećima i na kraju ovisnost o uvozu pretvara u polugu političkog pritiska. Traže od MOL-a preuzimanje ili zamjenu postojećih obveza NIS-a, posebno onih koje su strateškog značaja za državu. Dugoročni projekti i ulaganja ne smiju pasti u drugi plan zato što je netko odlučio preoblikovati vlasničku strukturu.
Osim toga, ne radi se samo o postotku vlasništva, već o stvarnoj kontroli upravljanja. Srbija vrlo jasno otvara pitanje: tko će donositi ključne odluke, tko će imati pravo veta, tko će odlučivati hoće li se sutra zatvoriti Pančevo ili će se ulagati u modernizaciju? U pozadini su i Rusi – Gasprom i Gaspromnjeft – s kojima MOL paralelno vodi pregovore. No srpska strana svejedno šalje jasnu poruku: možemo razgovarati, ali ne po cijenu ugrožavanja energetske sigurnosti države.
Ne radi se o ljubavi prema državi, nego o cijeni
Hrvati vole Hrvatsku do posljednjeg centa. To je suština naše tranzicijske priče. Sve je na prodaju, dokle god je cijena dovoljno visoka – ili dokle god se može brzo unovčiti. Nije INA iznimka, ona je paradigma. I zato je ova srpska lekcija toliko gorka: oni danas na pregovorima doslovno prepričavaju hrvatsko iskustvo kao primjer što se ne smije dogoditi. „Ne želimo da nam se dogodi Hrvatska“, glasi neizrečena poruka Beograda Budimpešti.
Problem s nama je što stalno govorimo „drugi put ću drugačije“. No s Inom drugog puta nema. Ovo je završen čin. Nacionalno blago je rasprodano, energetski suverenitet kompromitiran, a strateške odluke se ne donose u Zagrebu. Možemo pisati tužbe, otkrivati korupcijske skandale, maštati o revizijama ugovora – ali vrijeme u kojem smo mogli birati drugačiji put nepovratno je prošlo.
Srbija sada ima nešto što mi nismo imali kad je Inu progutala kombinacija domaće korupcije i stranog interesa: jasnu svijest da se prodaja može dogoditi, ali da se mora poštovati ugovor i braniti nacionalnu sigurnost. „Može prodaja, ali poštujte, brate, ugovor i ne dirajte našu sigurnost“ – to je suština stava Dubravke Djedović. Ona Hernadija tretira kao ozbiljnog igrača, ali iz pozicije države, a ne klijenta.
Tabu koji nas drži taocima
O prodaji Ine teško se govori čak i danas. Ne želi se dirati u branitelje koji su prodali dionice; ne želi se otvoreno imenovati političare koji su za svoje potpise dobivali mito; ne želi se priznati da je dio društva, vrlo svjesno, pristao zamijeniti stratešku neovisnost za kratkoročni novac.
To je tabu koji nas drži taocima. Jer ako ne možeš javno reći: „Prodali smo strateško postrojenje iz gluposti, pohlepe i naivnosti“, onda ne možeš ni izvući pouku. Posebno je bolno što su mnogi koji su bili spremni poginuti za ovu zemlju bez problema prodali njezino nacionalno blago kad se pretvorilo u dionice. Smrt u rovu bila je zamisliva, ali ideja da država dugoročno kontrolira Inu – čini se, nije.
Ne radi se o tome da se branitelji proglase krivcima; odgovornost je primarno na političkim elitama koje su sve to dizajnirale i dopustile. No bez iskrenog suočavanja s tom epizodom, svaka buduća rasprava o „nacionalnom interesu“ bit će samo parola. A energetska sigurnost ne živi od parola, nego od jasnih ugovora, čvrstih crvenih linija i političara koji se ne prodaju za valutu Hernadijevih kofera.
Škola koju plaćamo skupo, a drugi je slušaju besplatno
Na kraju, priča o Hernadiju, Ini i NIS-u je lekcija iz koje drugi uče, a mi još uvijek plaćamo školarinu. Srbija danas s MOL-om pregovara s jasnim listama uvjeta: Pančevo mora raditi, obveze NIS-a se moraju poštovati ili zamijeniti, a energetska sigurnost je iznad kratkoročnog profita. Oni kao primjer što ne željeti imaju nas – zemlju koja je pustila da joj zatvore Sisak i godinama ne ulažu u Rijeku.
Nama ostaje gorak okus i pitanje: koliko ćemo još puta gledati kako drugi na našim pogreškama uče pameti, dok mi i dalje sami sebe uvjeravamo da „drugi put ćemo drugačije“? Kod strateških resursa drugog puta nema. Ima samo jednom – i tu smo već pali.
A dok Beograd crta crvene linije Hernadiju, Zagreb i dalje živi s posljedicama jedne davno pregažene, ali nikad zaboravljene crvene linije: one preko koje su naši vlastiti političari prešli kad su Inu prodali za šaku škuda.
