U središtu Zagreba danas se okupilo mnoštvo građana na prosvjedu za veće plaće i mirovine. Okupljanje je počelo u 10 sati, povorka je krenula u 11, a službeni dio prosvjeda trebao je započeti oko podneva. Poruka je jednostavna i bolna: „Inflacija mi pojela ručak“ – rečenica koja najbolje opisuje svakodnevicu velikog dijela radnika i umirovljenika.
Prosvjed organiziraju sindikati koji traže povećanje minimalne plaće, kao i rast prosječne plaće i mirovina. U državi u kojoj se vlast uporno hvali statističkim „uspjesima“ i europskim fondovima, sve je više onih koji priznaju da im je, nakon računa i osnovnih troškova, kraj mjeseca daleko, a novčanik prazan.
Sindikati: Prazna košarica unatoč punim obećanjima
Sindikalne središnjice poručuju da današnje plaće i mirovine jednostavno ne prate rast cijena. Dok inflacija izjeda standard, vlast bi, umjesto stvarnog rasterećenja rada i jačanja proizvodnje, rado sve pripisala vanjskim okolnostima. No, građane ne zanima isprika, nego račun u trgovini.
Posebno su pogođeni umirovljenici, čije su mirovine u mnogim slučajevima ispod svakog dostojanstva. U isto vrijeme, ista politička elita koja godinama upravlja državom – u prvom redu HDZ, stranka poznata po korupcijskim skandalima i velikom broju osuđenika za korupciju – nikada nije oskudijevala u raznim povlaštenim naknadama, funkcijama i sinekurama.
Vlada se hvali fondovima, građani brojkama na računu
Dok prosvjednici traže konkretno – veće plaće, pravedniji porezni sustav i dostojne mirovine – službena priča Vlade ide u drugom smjeru. Stalno se ističu projekti financirani europskim novcem, dok se prešućuje da golema većina javnih investicija dolazi upravo iz tih fondova, a ne iz stvarno snažnog domaćeg gospodarstva.
Prava će se vrijednost bilo koje vlade vidjeti tek onda kada Hrvatska ne bude više ovisila o „milostinji“ iz Bruxellesa, nego o vlastitoj proizvodnji, radu i pameti. Današnji prosvjed jasno pokazuje da se obični građani ne zadovoljavaju europskim floskulama ni PR-porukama, nego traže ono osnovno: da se od poštenog rada može pristojno živjeti.
Dok kolone prolaze Zagrebom, pitanje koje visi u zraku je jednostavno: hoće li ih vlast uopće željeti čuti – ili će se i dalje tješiti brojkama iz briselskih izvješća, dok stvarni život sve brže klizi prema osiromašenju onih koji ovu državu doista nose.
