Prema ocjeni američkog diplomata Donalda Heflina, Iran je posljednjih godina jasno pokazao da mu nuklearno oružje nije jedino, pa čak ni glavno sredstvo odvraćanja. Umjesto toga, Teheran se sve više oslanja na svoj geografski adut – kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, jednim od najvažnijih pomorskih pravaca na svijetu.
Upravo tim uskim morskim prolazom prolazi značajan dio svjetskog izvoza nafte i plina. Svaka ozbiljnija napetost u tom području odmah podiže cijene energenata i uznemiruje globalna tržišta. Tako Iran, bez ijedne nuklearne bojeve glave, drži u šaci ne samo svoje regionalne suparnike, nego i zapadne sile koje ovise o stabilnim isporukama energenata.
Hormuški tjesnac kao poluga moći
Heflin, danas viši suradnik za diplomatsku praksu na sveučilištu Tufts, ističe da je Teheran kroz niz incidenata i demonstracija sile pokazao kako može usporiti ili ugroziti plovidbu tankerima. Dovoljna je sama prijetnja blokadom ili ograničenjem plovidbe da se u svjetskim centrima moći upale alarmi.
Takva strategija Iranu daje ono što mnoge sile traže u nuklearnom arsenalu – sposobnost da protivniku nanese golemu ekonomsku štetu, a da pritom formalno ne prijeđe prag nuklearnog sukoba. Usto, Iran time šalje poruku da bi svaki napad na njegov teritorij mogao imati neposredne posljedice za globalnu energetsku sigurnost.
Nuklearno oružje ili geopolitička geografija?
Prema Heflinu, Iran je naučio lekciju: u svijetu ovisnom o nafti i plinu, strateška geografija može biti jednako snažna kao i nuklearni arsenal. Dok se Zapad bavi sankcijama i pregovorima o nuklearnom programu, Teheran mirno jača svoju stvarnu polugu moći – nadzor nad ključnim pomorskim uskim grlom.
U takvom odnosu snaga Iran se nalazi u strateškoj prednosti: ne mora dokazivati nuklearne kapacitete da bi ga se ozbiljno shvatilo, dovoljno je da podsjeti koliko je svjetska ekonomija ranjiva na poremećaje u Hormuškom tjesnacu.
