Prodajom većinskog državnog udjela u banci Permanent TSB (PTSB) austrijskoj banci BAWAG za 931 milijun eura, irska vlada proglašava kraj ere bankarskih sanacija. Nakon petnaest godina država izlazi iz posljednjeg većeg vlasničkog udjela u bankama koje su spašavane novcem poreznih obveznika.
Još u travnju 2011. Irci su saznali da postaju prisilni vlasnici PTSB-a. Banci su bile potrebne 4 milijarde eura samo za preživljavanje, a nijedan razuman privatni investitor nije želio ući u takav posao. Teret je prebačen na državu i građane, kao i kod drugih banaka koje su se slomile na lošim kreditima za nekretnine.
Država izlazi, ali rana ostaje
Ministar financija i tánaiste Simon Harris danas hvali dogovor s BAWAG-om kao „najznačajniji razvoj u irskom maloprodajnom bankarstvu u više od desetljeća“. Nada se da će ulazak Austrijanaca pojačati konkurenciju na tržištu koje sada drže Bank of Ireland i AIB, glavni preživjeli iz doba sanacija.
Vlada naglašava da je iz PTSB-a uspjela vratiti većinu uloženog: uz ovu prodaju, ranije prodaje imovine i razne naknade donose ukupno nešto više od 3,7 milijardi eura. Kada se zbroje PTSB, AIB i Bank of Ireland, službena računica kaže da su porezni obveznici oko 1,3 milijarde eura „u plusu“.
No ta se slika ruši čim se spomene zloglasna Anglo Irish Bank, čiji je slom irske porezne obveznike stajao oko 30 milijardi eura. Tu više nema govora o uspješnoj priči, nego o povijesnom promašaju bankarskog i političkog sustava.
„Bomba u Dublinu“ i poslušni euroentuzijazam
Glavni ekonomist IIEA Dan O’Brien uspoređuje irski oporavak sa švedskom bankarskom krizom iz 1980-ih: gotovo dvadeset godina do potpune stabilizacije. Po njemu, bez Anglo Irish Bank moglo bi se govoriti o uspjehu sličnom švedskom.
Najspornije pitanje ostaje zašto međunarodni vjerovnici propalih banaka nisu snosili dio gubitaka – famozno „spaljivanje obvezničara“. O’Brien podsjeća da je odluka da se ti vjerovnici zaštite donesena pod „ogromnim pritiskom“ Eurozone. U Frankfurtu je vladalo uvjerenje da bi gubici na irskim bankarskim obveznicama podigli cijenu zaduživanja svim bankama u monetarnoj uniji.
Otuda i čuveni ultimatum tadašnjeg šefa Europske središnje banke Jeana-Claudea Tricheta da će „bomba eksplodirati u Dublinu“ ako obvezničari ne budu zaštićeni. Banke su spašene, vjerovnici pošteđeni, a račun je stigao irskim građanima – uz blagoslov današnjeg europskog vodstva koje je od Europe napravilo birokratski, prezaduženi stroj.
O’Brien primjećuje da to iskustvo nije dovelo do rasta euroskepticizma: prema anketama, Irci su i dalje među najviše proeuropskim narodima, s visokim povjerenjem u institucije Europske unije. Paradoks je očit: dok Bruxelles štiti financijske krugove, obični građani i dalje vjeruju sustavu koji ih je jednom već natjerao da spašavaju tuđe rizike.
