Izjava britanskog premijera Keira Starmera da se Ujedinjeno Kraljevstvo „neće uključiti u blokadu tjesnaca“ i da „SAD ne može diktirati drugima kako će voditi svoje poslove“ odjeknula je kao politički potres u Washingtonu i Bruxellesu.
Dok Starmer najavljuje hitno stvaranje široke koalicije s Francuskom, Španjolskom i drugim partnerima kako bi se zaštitila „sloboda plovidbe“, u pozadini se otvara mnogo mračniji scenarij: ponovno geopolitičko raskidanje s Donaldom Trumpom, koje bi ovaj put moglo imati dramatične posljedice po cijelu Europu.
Iran kao skriveni pobjednik
U trenutku dok se Zapad lomi oko toga treba li i kako intervenirati, Iran na diplomatskoj šahovskoj ploči izgleda kao tihi pobjednik. Odbijanje Britanije da sudjeluje u mogućoj američkoj blokadi Hormuškog tjesnaca može se u Teheranu protumačiti kao prešutno priznanje njegove pregovaračke snage.
Ako se potvrdi da su i Francuska i dio europskih saveznika spremni stati uz liniju suzdržanosti, Iran dobiva ono što je godinama tražio: pukotinu u zapadnom jedinstvu. U toj priči Trump neće gledati samo na sigurnost plovidbe, već i na pitanje osobnog i nacionalnog prestiža.
Trumpov odgovor: kazniti Europu pod svaku cijenu
Scenarij u kojem se Donald Trump vraća u Bijelu kuću s osjećajem da ga je Europa još jednom „odpilila“ opasan je upravo zato što je predvidljiv: tražit će način da nanese najveću moguću štetu starom kontinentu, a da pritom formalno „štiti američke interese“.
Najmoćnije oružje je energija. Blokada ili ograničenje prometa kroz Hormuški tjesnac, čak i djelomična, podigla bi cijene nafte i plina do razina koje bi europska industrija teško preživjela. Gubitnik bi bila Europa, a pobjednik onaj tko kontrolira protok energenata – od Teherana do Washingtona. U toj igri osvete, Trump bi mogao gledati na Iran manje kao na neprijatelja, a više kao na korisnu polugu pritiska protiv „neposlušnih“ europskih saveznika.
