Prve godine mandata Emmanuela Macrona nisu bile priča o mirnoj obnovi Francuske, nego o stalnom sudaru ambiciozne vlasti i nezadovoljnog društva.
Predsjednik koji je obećavao duboku preobrazbu države vrlo se brzo suočio s otporom na ulici, rastućim socijalnim bijesom, krizama sigurnosti i sve vidljivijim nepovjerenjem građana.
Macron je ušao u Elysej s porukom da će mijenjati zemlju brzo, odlučno i bez oklijevanja. Govorio je o reformi rada, gospodarskom zaokretu, socijalnoj pravdi, obrazovanju i novoj snazi Francuske. No kako je mandat odmicao, postajalo je sve jasnije da između predsjedničke vizije i stvarnog raspoloženja u zemlji postoji ozbiljan jaz.
Umjesto nacionalnog okupljanja oko reformi, Francuska je sve češće izgledala kao zemlja frustracije, otpora i otvorenog političkog sukoba.
Reforme odozgo, nezadovoljstvo odozdo
Macron je od početka nastupao kao predsjednik poteza. Nije želio ostaviti dojam čovjeka koji odgađa odluke, nego lidera koji reže, mijenja i gura državu naprijed. Reforma tržišta rada, promjene u poreznoj politici i zahvati u školstvu trebali su pokazati da Francuska izlazi iz dugog razdoblja tromosti.
U njegovoj politici važnu ulogu ima ideja da se socijalna pravda ne postiže samo velikim parolama, nego kroz školstvo, zapošljavanje i prilike za napredovanje. No upravo tu nastaje problem koji obilježava cijeli mandat.
Dok je Elysej govorio jezikom reforme, velik dio građana živio je jezikom računa, troškova, poreza i sve težeg svakodnevnog života.
Macronove mjere zato nisu svugdje dočekane kao modernizacija, nego kao dodatni pritisak. Predsjednik koji je želio djelovati kao simbol obnove kod dijela javnosti počeo je ostavljati dojam političara koji razumije sustav bolje nego ljude.
Predsjednik autoriteta, ali ne i bliskosti
Jedna od najjačih slika tog razdoblja jest Macronov stil. On ne bježi od sukoba. Ne skriva se od kritika. Ulazi u rasprave, odgovara, objašnjava i često nastupa s pozicije pune sigurnosti u vlastitu procjenu.
Takav stil za njegove pristaše može značiti odlučnost. Za protivnike znači hladnoću, distancu i političku nadmenost.
Upravo je to jedna od ključnih slabosti njegova mandata. Macron je često djelovao kao predsjednik koji želi voditi naciju, ali ne uspijeva uvijek čuti ton zemlje kojom upravlja. Što je više inzistirao na reformama, to je jače rastao dojam da vlast govori iz zatvorenog kruga političke elite, a ne iz stvarnog dodira s građanima.
Taj osjećaj udaljenosti s vremenom je postao jednako važan politički problem kao i same reforme.
Krize su stizale jedna za drugom
Mandat nisu obilježili samo politički sukobi, nego i niz velikih kriza. Prirodne katastrofe, sigurnosne prijetnje i teroristički napadi dodatno su opteretili političku klimu u zemlji.
U takvim trenucima Macron je nastupao kao predsjednik države u punom smislu riječi: institucionalno, ozbiljno i s naglašenim autoritetom. Pokazivao je prisutnost države, važnost reda, koordinacije i nacionalnog jedinstva.
To je bio dio njegova predsjedništva u kojem je djelovao najuvjerljivije.
Ali ni tu nije nestao temeljni problem. Francuska nije živjela samo u ritmu državnih odgovora na krize, nego i u rastućem osjećaju da se ispod površine gomila mnogo dublje društveno nezadovoljstvo. Krize su se gasile, ali uzroci bijesa nisu nestajali.
Žuti prsluci razotkrili dubinu pucanja
Sve ono što se godinama skupljalo eksplodiralo je s pobunom žutih prsluka. Nasilje, razbijanje i sukobi na ulicama bili su samo najvidljiviji dio krize. Iza njih je stajalo nešto daleko ozbiljnije: osjećaj da velik dio Francuske više ne vjeruje da ga vlast razumije.
Riječ je bila o pobuni protiv pada životnog standarda, poreznog pritiska, osjećaja nepravde i političke udaljenosti. Ljudi nisu prosvjedovali samo protiv jedne odluke, nego protiv cijelog dojma da se zemljom upravlja odozgo, bez stvarnog kontakta s običnim životom.
Macron je u jednom trenutku morao priznati dubinu tog nezadovoljstva i otvoriti prostor za širi nacionalni dijalog. No time nije nestalo ključno pitanje koje je pratilo cijeli mandat: je li predsjednik shvatio ozbiljnost problema tek onda kada je bijes već izbio na ulicu?
Mandat velikih ambicija i još većeg otpora
Prve godine Macronova predsjedništva zato nisu priča o jednostavnom reformskom uspjehu. To je priča o vlasti koja je željela mnogo, pokrenula mnogo, ali istodobno otvorila i dubok politički sukob s dijelom vlastitog društva.
S jedne strane stoji predsjednik koji želi modernizirati državu, učiniti je učinkovitijom i vratiti Francuskoj međunarodnu težinu. S druge strane stoji zemlja u kojoj se sve više ljudi osjeća stisnuto, ignorirano i politički odvojeno od centra moći.
Upravo u tom sudaru leži bit Macronova prvog mandata: snažna vlast, velike ambicije i Francuska koja se nije htjela mijenjati onako kako joj je Elysej pokušao nametnuti.
