Analiza sukoba u Iranu: ciljevi, rizici i moguće posljedice rata

Napad na Iran predstavlja još jedno kršenje međunarodnog prava, dok je Iran također prekršio međunarodne norme, osobito u vezi s nuklearnim programom i podrškom terorističkim skupinama poput Hezbollaha, Hamasa i Hutija.

Svjetska situacija pokazuje sve veće slabljenje uloge međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda, dok američki predsjednik nastoji uvesti novu globalnu platformu, Vijeće za mir, koje bi trebalo zamijeniti UN, no pod drugačijim i kontroverznim uvjetima.

Ciljevi napada na Iran

Napad je najvjerojatnije usmjeren protiv iranskog režima kao upozorenje, a službeni ciljevi SAD-a i Izraela uključuju uništenje iranskog nuklearnog programa i smjenu vladajuće vlasti, iako se bez kopnene invazije ne može očekivati potpuni uspjeh.

Kopnena invazija na Iran nije realistična zbog njegove geografske konfiguracije, planinskog terena i jakog vojnog ustroja, što otežava i onemogućava politički i vojni ambijent za takvu operaciju.

Nuklearni program – stanje i izazovi

Procjene IAEA-e pokazuju da Iran može obogatiti uran do 60%, što ukazuje na blizinu izradi nuklearnog oružja ili čak njegovo posjedovanje, dok je stvarni učinak prethodnih američkih udara na iranski nuklearni program ostao nejasan.

Pitanje je je li iranski nuklearni program zaista uništen prošle godine ili je brzo obnovljen, no jasno je da se ovo pitanje ponovno našlo u središtu međunarodne rasprave, što sugerira i političku dimenziju napada.

Izazovi smjene režima

Iako su likvidirani neki visoki iranski dužnosnici, lanac zapovijedanja nije prekinut, a struktura vlasti u Iranu je složena i duboko ukorijenjena, što otežava destabilizaciju države bez značajnih unutarnjih snaga.

Bez kopnene invazije, SAD i Izrael se oslanjaju na potencijalno povećanje etničkih sukoba i društvenog nezadovoljstva, no trenutno ne postoji jasno izražen i prisutan opozicijski pokret sposoban za smjenu režima.

Iran kao država-civilizacija povezuje etničke skupine unutar zajedničkog iranskog identiteta, unatoč prisutnosti manjina poput Azeri, Kurda, Arapa i Baloča, čime se razlikuje od tipičnih nacionalnih država u europskom kontekstu.

Etničke tenzije i unutarnja dinamika

Najizraženiji separatizam u Iranu primijećen je kod Kurda, dok Arapi i Baloči izražavaju nezadovoljstvo uzrokovano ekonomskim teškoćama, a dio mlade populacije nesklon je nametanju konzervativnih vjerskih normi.

Ipak, ove tenzije nisu dovoljne da bi se formirao snažan opozicijski front za preuzimanje vlasti, a ideja da bi se vlast u Iranu mogla smijeniti vanjskom podrškom ostaje nestabilna i upitna.

Perspektive i trajanje sukoba

Rat bi mogao potrajati dok Iran zadržava kapacitet uzvraćanja, jer ima značajne zalihe raketa i dronova, što omogućuje daljnje napade na bliskoistočne položaje, dok SAD i Izrael raspolažu superiornošću u zraku i na moru.

Ukoliko sukob postane dugotrajniji, SAD i Izrael bi mogli uvesti zonu zabrane leta iznad Irana, no takva mjera zahtijevala bi prisutnost unutarnjih snaga sposobnih za preuzimanje kontrole nad dijelovima zemlje, poput Kurda.

Mogući scenarij uključuje period intenzivnih sukoba do oko dva mjeseca, nakon čega bi uslijedio dugotrajniji “hladni rat” s povremenim udarima, pri čemu bi Iran ostao oslabljen, ali režim vjerojatno opstao.

U slučaju da dođe do fragmentacije države i kontrole zapadnog dijela Irana, što je manje vjerojatno, to bi predstavljalo značajnu destabilizaciju i signal za promjene u iranskoj politici.