Analiziramo često postavljano pitanje ‘Podržavate li pravo Izraela na postojanje?’ te donosimo tri argumenta za jasniji i informiraniji odgovor.
Pitanje ‘prava Izraela na postojanje’ jedno je od najčešćih i najkontroverznijih u suvremenim raspravama o Bliskom istoku. Često se koristi kao polazište ili završetak svake ozbiljnije debate, a oni koji ga ne priznaju često su suočeni s optužbama za ekstremizam ili antisemitizam.
Čak i oni koji otvoreno kritiziraju izraelsku politiku često osjećaju potrebu naglasiti da ‘naravno podržavaju Izraelovo pravo na postojanje’. No, koliko je ta rečenica zaista suštinski potrebna ili čak, kako tvrde neki analitičari, legitiman argument u javnom prostoru?
Kritičko preispitivanje argumenta
Prema autoru s dugogodišnjim iskustvom u debatiranju sa cionistima i izraelskim podržavateljima, ovo je klasična zamka u koju mnogi upadaju. Odgovarajući iz perspektive debatiranja, izdvaja se nekoliko ključnih pitanja koja vrijedi postaviti:
- Gdje točno vrijedi to pravo na postojanje? Izrael, za razliku od većine država, nije jasno definirao svoje granice. To otvara pitanje odnosi li se ‘pravo na postojanje’ na područja poput Gaze, Zapadne obale, Golanske visoravni i Istočnog Jeruzalema, koja su pod međunarodnim pravom okupirana i vrlo često osporavana.
- Tko ima pravo na postojanje? Prema važećem međunarodnom pravu, pojedinci i ljudi imaju pravo na život i postojanje, dok države kao takve nemaju prirodno ni zakonsko pravo na postojanje. Povijesni primjeri poput raspada Sovjetskog Saveza, Jugoslavije ili Čehoslovačke pokazuju da države i njihove granice nisu vječne i podložne su promjenama.
Zrcalna pitanja: Pravo Palestine na postojanje
Treći argument, prema ovom pristupu, odnosi se na pitanje Palestine. Ako se zagovara da Izrael ima pravo na postojanje, ima li onda i Palestina to isto pravo? Podsjećamo da je Izrael međunarodno priznata i suverena država, dok Palestina to još uvijek nije unatoč pokušajima i preprekama, među kojima se navodi i blokada Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim narodima.
Autor ukazuje i na nepostojanje sličnog diskursa kod drugih država – nitko ne pita o ‘pravu Belgije na postojanje’, niti se vodi međunarodna rasprava o ‘pravu Luksemburga ili Južnoafričke Republike na postojanje.’
Završno, tvrdi se da se prava debata ne smije svesti samo na egzistencijalno pravo država, već na konkretne politike, postupke i, prije svega, poštivanje prava svih naroda na život, sigurnost i samoopredjeljenje. Upravo ponašanja i potezi izraelske vlade prema Palestincima, uključujući optužbe za ratne zločine i genocid, moraju ostati u središtu svake odgovorne debate.
