Jedan od temeljnih principa demokracije jest da izabrani predstavnici zastupaju volju građana koji su im dali povjerenje.
Međutim, u hrvatskoj političkoj praksi sve češće svjedočimo suprotnom fenomenu – sustavnom odstupanju od predizbornih obećanja u zamjenu za političku stabilnost, pozicije ili kratkoročne interese.
Mehanizam je jednostavan, ali duboko problematičan.
Političke stranke i pojedinci ulaze u parlament s jasno artikuliranim stavovima, često vrlo odlučnim i ideološki profiliranim.
No, nakon izbora, u procesu formiranja većine ili očuvanja vlasti, dolazi do naglih zaokreta. Ruke se podižu za zakone, politike i odluke koje su do jučer bile javno osporavane.
Opravdanje se najčešće pronalazi u “višem cilju” – stabilnosti vlade, sprječavanju “goreg scenarija” ili političkom realizmu.
U praksi, to znači da politička odgovornost prema biračima postaje sekundarna u odnosu na odgovornost prema koalicijskim partnerima ili vlastitim interesima. Takva praksa ima nekoliko ozbiljnih posljedica.
Prvo, narušava povjerenje građana u politički sustav. Kada birači vide da njihovi predstavnici djeluju suprotno od onoga za što su dobili mandat, prirodno dolazi do osjećaja izdaje i apatije. Izjava da su “svi isti” ne proizlazi iz cinizma, nego iz ponavljanog iskustva političke nedosljednosti.
Drugo, relativizira samu ideju političkih programa i izbora. Ako se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata, kroz političke nagodbe i trgovinu podrškom, tada izborni proces gubi svoju suštinsku funkciju – da građani kroz glasanje usmjere politiku države.
Treće, stvara se opasan presedan u kojem je prihvatljivo odstupati od temeljnih principa bez stvarnih posljedica. Dugoročno, to vodi eroziji političke kulture i dodatnom udaljavanju građana od sudjelovanja u javnom životu.
Važno je naglasiti da kompromis sam po sebi nije negativan. Demokracija podrazumijeva pregovore i usklađivanje različitih interesa. No, postoji jasna razlika između legitimnog kompromisa i odricanja od temeljnih stavova radi očuvanja vlasti ili osobne koristi.
Kada se ta granica prijeđe, demokracija prestaje biti sustav predstavničke volje naroda i počinje nalikovati na zatvoreni krug političke trgovine.
U konačnici, odgovornost za promjenu ne leži samo na političarima, nego i na biračima. Informiranost, praćenje glasanja, javni pritisak i spremnost na sankcioniranje nedosljednosti na izborima ključni su elementi zdrave demokracije.
Jer bez odgovornosti – nema povjerenja, a bez povjerenja – nema demokracije.
Facebook, 18. ožujka 2026.
