U razgovoru o “zarobljenoj državi”, političkoj korupciji, ideološkim podjelama i modelu rasta temeljenom na dugu, sugovornik govori o sustavu u kojem se, kako tvrdi, vlast više ne može mijenjati legitimnim, demokratskim putem. Upozorava i na rast korupcije, ulogu medija i mogućnost velike krize ako ne dođe do zaokreta prema realnoj ekonomiji i stvarnim vrijednostima.Zarobljena država i diktatura
Što bi bila zarobljena država u praksi?
Zarobljena država je država, ali i institucije poput institucija EU. Zarobljene su države u kojima se ne može putem izbora, legitimnim, demokratskim putem doći do promjene vlasti. Vidimo da EU upravlja von der Leyen i ostala ekipa koju nitko nikad na nijednim izborima nije birao. To su osobe i tijela EU koja ne podliježu izborima, a u stvarnosti vladaju životom svakog od nas.
Što bi značila zarobljena država u Hrvatskoj, u bivšim državama nekadašnje Jugoslavije, na Balkanu? U svim tim državama vladaju strukture iz komunističkih partija. Vladaju isti ljudi koji su vladali komunizmu. Nakon komunizma osnovali su svoje stranke u Hrvatskoj, SDP i HDZ i nakon toga nastavili potpuno nesmetano obnašati vlast u kontinuitetu. Ništa se nije promijenilo od 45. i 46. što se tiče politike. Isti ljudi ili eventualno njihova djeca.
Zarobljena država znači da ti pojedinci iz komunističkog sistema i dalje upravljaju svim granama vlasti: pravosuđem, zakonodavnom funkcijom, izvršnom funkcijom, policijom i vojskom. Država je zarobljena kada sustav ne odražava volju naroda i nacije.
Bi li se takav sustav mogao nazivati i nekom vrstom diktature?
To i jesu diktature, ali i put prema potpuno tehnokratskoj vlasti o kojoj često govorim. U jednoj državi imate diktaturu, ali što je kad imate u 20 država diktaturu, a sve su članice Europske unije? 20 diktatora zajedno čini tehnokratsku vladu. Vladu kojom uistinu upravlja mega korporacija ili jedan mega fond.
Za zarobljenu državu krivi su i sami građani. HDZ koji na izborima dobije 17% od ukupnog broja glasača obnaša cijelo vrijeme vlast sa tih recimo minornih 17%, ostvarenih na izborima. Međutim, putem medija je stvorena klima da 50-60% građana ne izlazi na izbore.
Ideološke podjele i mediji
Koriste li te strukture ideološke podjele u društvu kao najučinkovitije oružje za opstanak na vlasti?
Da. Uvijek je bitna ta ideološka podjela. Ustaše i partizani su najmilija tema u Hrvatskoj, a kako sam ranije rekao: sve su to komunisti. Tu nema ni jedne osobe koja nije bila član Saveza komunista ili omladine. Sve je isto kao 1960. ili 1970. Devedesetih su se dogovorili vi ćete biti kao desni, a mi ćemo biti kao lijevi. A zašto? Zato da bi jedni i drugi pol komunističke partije na izbore izvukao svoje birače da bi mogli upravljati desetinama milijardi eura hrvatskih građana, a to je njima najbitnije.
Cijela Hrvatska se zadnjih šest mjeseci svađa: koncert Marka Perkovića da ili koncert ne, to je strašno, to je super i tako u krug. Imamo ogromno razilaženje oko dvije pjesme. I što su oni ostvarili? Postigli su svoj cilj, mobiliziraju svoje glasače, a mi koji predstavljamo normalne opcije, koje bi se napokon htjele početi baviti ekonomijom, pravom, poreznim sustavom, mirovinama i tako dalje, mi smo potpuno nebitni, mi ne postojimo. Nemamo nijedan centimetar javnog prostora ni u jednom mediju, nemamo ništa. I onda birači na izborima uvijek naprave jedno te isto.
Zašto se ljudi ne mogu oduprijeti tome?
Zato što je ljudima teško prihvatiti onaj prvi temelj, a to je da su njihovi omiljeni političari iz HDZ i SDP bili članovi komunističke partije. I da svi oni isto razmišljaju. U ljudima je usađeno kruha i igara još od rimskog doba. Uvijek imate iste igre. Ljudi su stvoreni da navijaju za svoj tim. Samo ga trebaš gurnuti u određeni tim.
Kad imate dva pola u cijeloj državi, onda vam se lako odlučiti za jednu stranu. A ljudi vole kruh i igre. Ljudi vole natjecanje, neka pobjede moji, neka susjedu umre krava, itd. I zato se ne mogu prestati uvlačiti u te ideološke priče. Manji broj ljudi može se dignuti iznad ideologije i vidjeti svijet i okolinu onakvima kakvi uistinu i jesu, bez ikakvih ideologija.
Lažni novac, dug i korupcija
Hrvatska je danas dobila još jednu pošiljku od 700 milijuna eura iz europskih fondova. Je li taj novac glavno gorivo režima?
Je, ali istina je i da novca nema. Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj ima onaj pravi novac, onaj otisnuti. Ovo što nama dolazi nije novac, to je samo priča o novcu. To vam je kao igra Monopoly. Zamislite igru u kojoj imate određeni broj papirića, ali je svaki igrač kupio još 20 paketa igre pa ih svatko ima praktično neograničeno. Kakva je to igra? Takva prljava igra gotovo uvijek završi svađom.
Tako je i s ovim igrom oko novca. Novca nema u Hrvatskoj. On postoji samo u tragovima. Međutim, vladajući funkcioniraju na način da kratkotrajno zadovoljavaju potrebe ljudi u višim razinama: podijele državnim i lokalnim službenicima duplo više plaće, velike količine novca podijele firmama njihovih članova, a koje kao sudjeluju u povlačenju novca iz fondova. I naravno, dok ta priča s tim fiktivnim novcem ne završi, sve izgleda jako bajno. Mnogi koji su živjeli sa jako puno kredita i zaduženja dobro znaju da uvijek dođe neka kriza i onda nastaje potpuna katastrofa. I tako je i sada.
Dug je ono što uvijek ostaje i za njega se uvijek pita, dok se potraživanja otpisuju.
Misle li ljudi u Hrvatskoj da je ovaj rast plaća realan i da je rezultat hrvatske proizvodnje?
Nisam siguran da ljudi misle da uistinu dolazi od rasta. Većinu ljudi ne zanima odakle dolazi novac, oni samo žele da novac dolazi. Dolazi li od desetog kredita, dolazi li od povećanja, dolazi li od duga ili od proizvodnje, većinu ljudi to ne zanima. Međutim, i u takvoj situaciji opet će HDZ dobiti 17%.
Ključ je u tome da onih 50% ljudi u Hrvatskoj i drugim siromašnim državama ne izlazi. Izbijanjem bilo kakve krize ljudi bi ostali frapirani i šokirani. Jer ova sljedeća kriza bit će 100 puta veća od svih dosadašnjih, zato što su dugovi 100 puta veći.
S tim ogromnim povećanjem količine lažnog novca došlo je i do ogromnog rasta korupcije. Ali korupcija danas više nikoga ne zanima. Zašto?
Korupcija nikoga ne zanima kada većina ljudi živi dobro. Onda je korupcija čak i poželjna. Ljudi koji su prešli u viši životni standard željeli bi da više ne čekaju negdje red, mogu platiti 500 eura, 1000 eura da preskoče sve one u redu, da ostvare neki probitak za svoje dijete, da se upiše na sveučilište koje želi i tako dalje. Jednostavno, korupcija postaje sve prihvaćenija.
Građani vide da praktično nitko nije odgovarao. Vide da ministar može i ubiti nekoga i da opet ne odgovara. Vidi se da saborski zastupnici mogu pucati iz automatskog oružja, nositi bombe, nitko ne odgovara. Vidi se da vi možete raditi što god želite i normalno je da se onda mijenja svijest kod jednog dijela ljudi.
Kad ljudi primaju 300 eura mirovine, izrugivanje je i povećanje od 100%, a ne povećanje od 7 eura ili 11 eura. To nije povećanje, to je izrugivanje.
Izbori, odgovornost građana i mogući zaokret
Mora li cijeli ovaj model EU i beskonačnog zaduživanja doći do sloma?
Morat će otići. Jednostavno je nemoguće doći do promjene, niti u Hrvatskoj niti u drugim državama. Oni koji vladaju sami proizvedu deset stranaka. Pitam sve građane koji vole pratiti politiku neka se zapitaju kako je moguće da pojedine političke opcije u Hrvatskoj imaju pristup svim mainstream medijima i to u neograničenim količinama, a ove druge niste vidjeli godinama, iako na društvenim mrežama ostvaruju deset puta veću popularnost. Tko bi njih pustio da nisu rezervne opcije vladajućih? Nitko. Nema šanse.
Mnogi se čude da vaša politika ima tako malu podršku. Što je razlog tomu?
Prijšnjih godina je potpora bila puno veća. 2019. godine smo imali 17 do 20% u službenim anketama. To su bile ozbiljne brojke. Ali tada se moglo doći u mainstream medije. Danas građani koji prate samo mainstream medije izlaze na izbore u znatno većem postotku od građana koji prate pretežno društvene mreže gotovo ne izlaze na izbore. Dok je bilo prijelazno razdoblje s mainstream medija na društvene mreže i dok se nije u potpunosti promijenio način funkcioniranja društvenih mreža na način da isključivo algoritmi odlučuju kome će biti prikazan koji sadržaj, moglo se i putem društvenih mreža ostvariti neki politički rezultat, sada je to iznimno teško.
Kad vladajući putem novca iz državnog proračuna upravljaju svim radijskim i televizijskim nacionalnim postajama, sve televizije i svi tiskani mediji govore jedno te isto jer su pod potpunom kontrolom vladajućih putem novca i utjecaja, onda se jednostavno teško boriti protiv toga. Situacija prije sedam ili osam godina bila je znatno drugačija. Bilo je dosta slobodnih medija. Sad ih više nema kada govorimo o medijima s većim dosegom. Sada možemo slobodne medije nabrojati na prste jedne ruke.
Mora li se dio odgovornosti staviti i na građane koji vide što se događa, ali odbijaju podržati ideje za koje znaju da su dobre za društvo?
Naravno da je to neodgovorno. Isključivo političari i građani mogu zajedno nešto pozitivno napraviti. Ako značajan broj građana prije izbora na društvenim mrežama i na ulici govore bravo Pravo i Pravda, vi ste jedina prava opcija, pravi ljudi, pošteni i onda kad dođu izbori većina ne izađu na izbore ili daju glas nekom drugome, to je ajmo reći, neodgovorna politika građana.
Ne postoji ljudsko biće koje se politika ne tiče. Tiče se i onih pigmejaca u brazilskim prašumama. Nema zajednice nigdje na svijetu koja može biti odvojena od politike. To su shvatili ljudi u nordijskim zemljama i tamo se izlazi 80 do 90%.
Mora li se sve raspasti pod teretom neodrživosti ili ipak postoji minimalna šansa za promjene prije konačnog sloma?
Ne mora se raspasti. Smjer se može zaokrenuti unatrag prema klasičnom kapitalizmu, baziranom na stvarnim vrijednostima, a ne izmišljenim vrijednostima. Zaokret je svakako moguć. Ako prije sloma krene vraćanje realnoj ekonomiji, realnom potoku novca, onda je moguće da će doći do pozitivnih promjena. Kad se svi vratimo u neke realne okvire, onda će ljudima ideologija postati sve manje bitna. Biti će im biti koliko njihova tvrtka proizvede i proda proizvoda i usluga, a ne što će Plenković povući sredstava za neku tvrtku koja ništa ne radi ni proizvodi.
Cijeli razgovor možete pronaći na You Tube kanalu Mislav Kolakušić
